Sin Jaka dao mi je do znanja da, ako sam već došao u Kanadu, moram obići Whistler. “Znaš da će te svi pitati jesi li bio tamo”…
Jakin radni tjedan u Ridehubu traje četiri dana: Od petka do ponedjeljka, svakoga dana deset radnih sati. Slobodan je u utorak, srijedu i četvrtak. Za “vikend” smo planirali izlet na Sunshine Coast, dok smo Whistler planirali obići na njegovu radnu nedjelju. Jaka radi do 17 sati, a ako mu dečki pomognu može krenuti pola sata ranije, od Squamisha do Whistlera je sat vremena vožnje, park radi do 20 sati, pa bi dva sata trebalo biti dovoljno za našu vožnju.
Autocesta 99 ili Sea to Sky?
Kako ne bi sve ostalo samo na jednoj vožnji u park, odlučio sam do Whistlera otići biciklom. Najlakši i najbrži način trebala bi biti Autocesta 99 – Sea to Sky. Njome smo nekoliko dana ranije i došli do Pembertona. Tamo gdje naše autoceste imaju rubnu traku, kanadske imaju biciklističku stazu. Jaka kaže da je to dosta opasno, jer bicikliste od ostatka prometa dijeli samo crta na cesti.U stvarnosti, unatoč prekrasnom krajoliku, 60 kilometara asfalta nije mi se previše svidjelo, ali striček Google mi je ponudio još opciju istoga imena: Sea to Sky Trail. To je to!
Pa, krenimo
Prije toga sam morao još skoknuti do Down Townu zbog naručenih dijelova za bicikle. U Kanadi je nedjelja radni dan. A kad sam najtoplijeg dana ovog ljeta sjeo na bicikl, bilo je već pola tri popodne.Yeti, jeda bidon kojega dopunjavati putem, dvije energetske pločice, rezervni dijelovi i alat su me pratili putem. Ostalu opremu i bicikl za park dovesti će Jaka.
Prvo “na izi” prema trailu Sea to Sky
Početak je bio jednostavan. U Kanadi su ceste široke i svaka cesta negdje ima prateću biciklističku stazu. Ponekad je to 1,5 metar asfalta uz rub, ponekad je to lijepa makadamska staza koja vodi nekoliko metara dalje kroz šumu. Takvih je bilo prvih 10 kilometara do kampa po ulasku u Paradise Valley. Tamo sam okrenuo na širok makadam položen uz divlju rijeku Cheakamus. Isprva je izgledalo kao mokri san gravelaša, no ubrzo je počela noćna mora.
Staza je bila puna malih valova, “braking bump” koje nije gutao ni Fox, a k tome su veliki terenci garili i dizali oblake prašine.U Britanskoj Kolumbiji mjesecima nije padala kiša. “Bumpsi” su se smirili tek tamo gdje cesta dodiruje rijeku gdje iskrcavaju splavi za rafting, kajake i rashladne torbe. Kockice leda u mome bidonu već su se otopile, ali piće je još uvijek bilo hladno.
Počinje Sea to Sky
Kad automobili više nisu mogli dalje,Sea to Sky se pretvorio u pješačku stazu. Sve više sam i sam hodao. Ušao sam u nepripitomljeni klanac između pjenušave rijeke s lijeve i moćnih granitnih blokova s desne strane, a tu je i željeznička pruga Rocky Mountaineer (koju je Jaka 2019. preskočio biciklom) i ostalo je još samo malo mjesta za stazu.Autocesta je trasirana znatno više a moj je put vodio do nje. Sa Kako sam se penjao Paradise Valley izgledao je sve više kao iz bajke.
Je li još daleko?
Dok sam polako gurao Yetija uzbrdo, prema meni su naišli dva gravelaša koji su hodali prema dolje. Počeo sam i brinuti. Prošlo je već više od sat vremena, Whistler je tek malo bliže. Kako sam već neko vrijeme bio u ”walk modu” bidon se praznio. Koliko još? Staza nije odgovarala na moja pitanja, samo se još više pridigla. Zatim je nestala. Zagrlio sam bicikl, zagrlio zid i zakoračio na viseću mrežu koja je zamijenila stazu. Zakoračio sam i preko željezničke pruge, pa sam opet mogao zavrtjeti pedale.
Sea to Sky i kako prijeći autocestu? S Jamesom je lakše!
Uhvatio sam Jamesa na Treku sa zakrivljenim upravljačem i nježno profiliranim gumama. Prije nekoliko godina preselio se iz Seattlea u Whistler. Radi u sportskoj trgovini, a u slobodno vrijeme vozi bicikl. Zapravo bicikle jer doma ima cijelu kolekciju: cestovni bicikl, gravel bicikl, XC bicikl i downhill bicikl. Tijekom razgovora došli smo do najopasnije točke rute. Ruta legalno prelazi preko autoceste. Nema semafora, nema policajca, nema pješačkog prijelaza.
Ograda je izlazu stupnjevito konstruirana tako da ne možeš punom brzinom uletjeti u automobile, a potom čejkaš. Jedan je gledao lijevo, drugi desno, kad smo se obojica složili, potrčali smo na drugu stranu. Tako se to tamo radi. Uključio sam jako bljeskajuće crveno svjetlo, koje sam kupila kod Jake baš za tu svrhu, James je poveo, stisnuo sam za njim i poletjeli smo po Highway 99 prema nebu.
More je već bilo iza nas. Pet kilometara kasnije buku automobila ponovno je zamijenio šum drveća i pijesak pod gumama. James ju je toliko gario vijugavim šumskim stazama da nisam imala vremena ni za jednu fotografiju. Rastali smo se nakon jezera Daisy. On je nastavio do Whistlera po asfaltu, ja sam ostao u divljini.
Ja bez vode, a voda oko mene
Ušao sam u krajolik bezbrojnih jezera. Putovi bili su glatki i dobro uređeni, tako da sam brzo napredovao. Boca s vodom je dugo bila suha. Dok sam vozio preko parkirališta, pomislio sam da pitam turiste imaju li vode. Ala nisam. Očekivao sam gostionicu, kiosk, kuću, ali nije ih bilo.
Sat je tekao, Jaka je tek krenuo sa Squamisha, a ja sam bio žedan i umoran na nesnosnoj vrućini. Nisam točno znao koliko mi je ostalo do Whistlera, jer se moje putovanje nastavljalo do Pembertona. Opet su počeli usponi, pogled na vodene putove, razbacane po zelenoj granitnoj ploči ispod mene, kao iz snova.
Bidon je ipak pun
Rijeku sam prešao žičanim mostom, sličnim onima na Soči. Iznad mene se pojavio parking, a iza njega velike zgrade.Whistler Olympic Village. Došao sam u civilizaciju, isprao bicikl s pola litre vode te napunio bidon i vratio se na crtu koju mi je povukao Garmin. Dečki iz Ride Huba rekli su, da je put lagan. Pa, nije, i bilo mi je drago što sam učitao putovanje. Jaka je već bio blizu, ali i ja sam bio blizu cilja.
Konačno cilj: Jaka i ja u parku
Posljednjih 10 kilometara bilo je brzo, iako je labirint između jezera bio prilično kompliciran. Istodobno, na cestu se vratila turistička vreva. Whistler je već bio blizu. Bio sam nekoliko minuta ispred Jake na parkingu broj četiri. Kad je stigao obuo sam sprinterice Ride Concepts i nagazio na ravne pedale njegovog Revla. Yeti se otišao odmoriti u kamper, a mi smo zadnja dva sata dana proveli u parku. Slučajno sam se zaletio u drugi bicikl, ispod hotela, koji su tako karakteristični kulisa bikeparka Whistler, simpatična Dez nas je čekala i uhvatili smo zadnji četiri runde žičare. Kakav dan!
Kakav je put od mora do neba?
Staza Sea to Sky Trail započinje (ili završava) na obali Pacifika na donjem kraju Squamisha. Odatle prati rijeku Cheakamus kroz divlji Paradise Valley, diže se do autoputa 99 i nastavlja kroz jezerske šume do Whistlera. Odatle se spušta prema Pembertonu, gdje nakon 100 kilometara završava. Neki produžuju turu za dodatnih 80 kilometara i završavaju u gradu D’Arcy. Te sam nedjelje prešao nešto manje od 70 km i 1250 visinaca. Podloga je vrlo raznolika: asfalt, jednotračne ceste i kolnici, makadamske ceste, pa čak i poneka legalna autocesta. Uspon iz Rajske doline je “hike a bike” dionica. U suprotnom smjeru, prema jugu, tura je lakša.
