Grobničke alpe
16. studenoga 2020

Pravi raj za bicikliste otvara se između Gorskog Kotara i Kvarnera, te predstavlja nebesa u pravom smislu…

Godine 284. rimski je car Dioklecijan ovdje postavio granicu. Claustra Alpinum Iuliarum bio je sustav nasipa i utvrda od Rijeke do Baške Grape u današnjoj Sloveniji, koji je branio srce Rimskog Carstva od upada barbara. Nekih 1600 godina kasnije, tamo je povučena Rapallska granica. Ubrzo nakon Prvog svjetskog rata razdijelila je Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i Slobodnu državu Rijeku, koju je Italija godinu i pol kasnije prisilno pripojila.

Rapallski ugovor potpisan je 12. studenoga 1920., a točno 100 godina kasnije vozili smo bicikl duž dijela njegove nepravedne granice. S Grobnika, gdje se toga dana nije čula buka motora, popeli smo se do nebeskog kraljevstva Grobničkih Alpa.

Grobničke Alpe, naravno, nisu prave Alpe. Masiv Obruča, okrenut moru, prekrivaju prostrane livade. Ali iz njih se uzdižu bijeli vrhovi koji doista izgledaju poput alpskih vrhova. A kad pomislite kako rastu iz mora i dodiruju nebo više od 1000 metara iznad, to stvarno mogu biti Alpe ovoga kraja.

Naš put je i put izbjeglica

Od Grobničkog polja prema ruševinama talijanske karaule pod Vojakom vodila nas je poderana staza. Uspon zaista nije bio strm, ali bio je dug, a trasa se nekoliko puta izgubila u šumi. Iza ostataka karaule usput je bio izvor vode koji je napunio naše zalihe i obilno namočio spust do ceste od Klane na Gumance. Vjerojatno ga napaja i izvor Rijeke koja izvire dalje. Pretekao nas je policijski kombi. Naravno, ovaj put je i put izbjeglica.

Foto Aleš Boben

Gumance je visoravan tik uz slovensku granicu, na 900 metara nadmorske visine. Tamo slobodno pasu stada konja, slično kao i na Učku. U hladno kraljevstvo šuma Gorskog kotara došli smo sa sunčane obale.

Na čistini Trstenik iz stogodišnje slavine ponovno smo natočili hladnu vodu. Nova policijska patrola upozorila nas je da se držimo staze. Također su rekli da tog dana nisu naišli na izbjeglice. Ispred lijepe šumske kolibe lovac je pucao iz puške, a mi smo nastavili kroz zlatnu jesensku šumu. Ubrzo smo začuli pucanj iza nas. Ako je dobro namjestio pušku, to za nas nije bilo opasno.

Dok se staza još uzdizala, temperatura je pala s gotovo ljetnih 20 na neugodnih 7  stupnjeva Celzija. No, iza prijevoja Previjak, visokog 1130 metara, započeo je drugačiji svijet. Onaj zbog kojega smo se i popeli ovdje gore.

Pogled koji dočarava nebesa: Kvarner

Iz hladne šume odvezli smo se ravno u nebo. Prava Nebesa su dobar kilometar prema istoku, ali našli smo se na zapadnom grebenu klanca Mudna dol. Ispred nas se otvarao fantastičan pogled na cijeli Kvarnerski zaljev: od Učke s desne strane preko Cresa i Krka do Jadranskog mora koje je nestajalo u daljini. Nebeski prizor od kojeg se nikad ne umorim. Ali ispred
nas su bile nebeske stube, koje ovaj put nisu vodile gore, već dolje, natrag na zemlju. 600 prekrasnih visinskih metara u tipičnom primorskom stilu. Znaš o čemu pričam, zar ne?

Kad smo se vratili na Grobničko polje, zavladala je tišina. Tišina, kao 1242. godine nakon legendarne bitke u kojoj su Hrvati porazili mongolsku vojsku. Mrtvi Tatari ostali su na Grobniku, a mi smo, puni života, nastavili dalje. Navodno na Božja nebesa ideš samo jednom. Samo, na Kvarneru može nekoliko puta otići u Nebesa!

Fotografije Matej Hartman

Pročitaj i
Hum, najmanji grad na svijetu

Prati nas