Barcelona
“Ciklocentar” Bike park Tršće Human Fish Gravel SloEnduro
24. siječnja 2021

Naša novogodišnja fiesta bila je vrlo skromna. Umjesto paelle na jelovniku su bili ričet i kajzeršmarn. Sangriju smo zamijenili slatkim Caballerom. Sve to u – Barceloni…

Nismo morali bježati od bikova. Nije mi zvonilo u glavi, ustvari čula su se prava zvona s katedrale Sagrada Familia. Nije bilo niti vremena za siestu. Zimsko nas sunce pozvalo van, ali ne na snijeg. Nisu nas zavarale nogometne lopte, iako su ovdje ludi za FC Barcelonom. Bicikli su nas izmamili na svježi obalni zrak .

Jaka je bio kriv što smo se na božićno jutro našli na vratima Barcelone, u biciklističkom parku LaPoma. Što je tu je, hrvatska je obala ovog puta bila nepristupačnija od… afričke. Jaka je bio ovdje nekoliko puta i uvijek se vraćao sav uzbuđen. Zima je ovdje zapravo samo na kalendaru, ali nije u prirodi. Prijatelj nam je posudio kamper i otišli smo. Livin’ la Vida Loca!

Barcelona!

Bez problema smo prošli preko šest granica. Tri tamo i tri natrag. Zapravo, ni na jednoj granici nije bilo nikoga. Ah da, korona. Imaju je i u Španjolskoj, ali (barem u Kataloniji) se s tim nose drugačije. Svi, baš svi, nosili su maske. Na ulici, u podzemnoj željeznici, dok se vozite biciklom do posla i trgovine, također u gostionici i na plaži. Da, sve su trgovine otvorene, a i barovi. Nisam siguran u vezi sa školama, ali znam da su oni normalno išli u nastavu nakon nove godine. Skijališta u Pirenejima su otvorena, kao i biciklistički parkovi oko Barcelone. Na snazi je policijski sat. Svake večeri policajac je parkirao pored našeg kampera i nadzirao mirnu noć. Španjolske mjere blaže su od naših, ali Španjolci ih poštuju.

Bicikliste uvažavaju

Poštuju i bicikliste. Na dvotračnoj cesti uz more biciklisti imaju apsolutnu prednost, bilo da se voze sami, u parovima ili u grupi. Desna je traka njihova i vozači ih pretječu u velikom luku duž preticajne trake. Kada su nas za vrijeme uspona na Gran Vistu sustigli terenci, polako su se vozili iza nas, sve dok se cesta nije izravnala i dok nisu vidjeli daleko ispred. Zanimljivo kako prekrasno mnoštvo fantastičnih putova i staza bez netrpeljivosti dijele planinari, biciklisti, motociklisti i  vozači terenaca. Prostora ima dovoljno za sve i svi se brinu o drugima. Više od biciklista ima jedinopasa i njihovih „drekeca“. Vlasnici ih ne pokupe, pa je velika šansa da ćeš naletjeti na smrdljivu minu.

Biciklistički raj

Okolica Barcelone raj je za bicikliste. Ovaj put neću pisati o cestama. Planine, sazdane od finog pješčenjaka, isprepletene su mrežom staza i brdskim biciklistima nude bezbroj trailova. Budući da već dugo nije padala kiša, trailovi su bili tvrdi poput betona. Tamo gdje završava jedan, započinje drugi, natrag prema gore. Ako je previše strm ili previše raskopan od vode, uz njega još uvijek postoji staza. Također strma i prašnjava, ali je šira i još glatkija. Ne treba ti stražnja suspenzija, ali nije na odmet ukoliko je imaš. Bili smo zaprepašteni jer na nepreglednim cestama boje pustinjskog pijeska nismo susreli više makadamskih biciklista. Gravel bicikl ovdje zaista dobiva svoje pravo značenje.

Ili si maratonac, ili „strujić“

Brdski biciklisti u ovim su krajevima podijeljeni u dva plemena: električni i XC/maratonci, a endura gotovo da i nema. Na struji su uglavnom starije dame i gospoda koji suvereno savladavaju teren, a struja im samo pomaže u omiljenoj rekreaciji. Puno veći je XC/maratonski tabor.

Sat kašnjenja i nebeski trailovi

U Barceloni dan započinje jedan sat kasnije u odnosu na Sloveniju (iako smo u istoj vremenskoj zoni), a završava sa značajnim kašnjenjem, jer sunce zalazi ravno u more. Tako da smo imali dovoljno vremena. Premià de Dalt je izvrsna baza za ture. Samo smo sjeli na bicikle i nakon kilometar-dva već smo krčili makadam ili stazu. U centru Barcelone takvo što smo mogli samo sanjati. Duž obale vijuga dugački greben, visok 350 do 550 metara, i sve ture idu do njega, uz nju i preko njega. Iza započinje kraljevstvo pješčanih staza.

Bicikliste smo sretali samo na pristupačnim stazama, a zatim su krenuli svojim putem, mnoštvom dobro utabanih staza. Dnevne temperature bile su između 10 i 15 stupnjeva, što je čak malo niže od dugogodišnjeg prosjeka, a noću su padale na nulu. U zavjetrini je bilo toplo, a na izloženim mjestima je puhalo. Jaka zbog toga prvih nekoliko dana nije furao LaPome, već je skakao u biciklističkim parkovima u zaleđu. Svakodnevno smo biciklirali i samo za jednu turu vozili smo se kamperima do druge strane Barcelone.

Foto Aleš Boben.

Prilika čini lopova, i u Barceloni

Dva smo puta išli u grad. Biciklom, naravno. Premià de Mar udaljen je 20 km od centra Barcelone. Za nešto manje od četiri eura po glavi (bicikl je besplatan) vlak nas je tamo munjevito dopremio. Jasno je da smo tijekom vožnje biciklom vidjeli dugu pješčanu plažu, Gaudijevu nedovršenu baziliku Sagrada Familia, dio parka Guell i još nekoliko njegovih fantastičnih zgrada, isturenu Torre Agbar i izdaleka Camp Nou. Put natrag bio je zabavan jer smo se izgubili u labirintu stanica podzemne željeznice.

Provalnici su također jedna od turističkih atrakcija Barcelone. Zbog njih smo posjetili i glavnu policijsku postaju i upoznali simpatičnu inspektoricu Ines. Nažalost, ulaznica je bila vrlo skupa.

Barcelona leži na obali Sredozemnog mora, relativno blizu francuske granice. Ima 1,6 milijuna stanovnika i drugi je po veličini grad u Španjolskoj, a ujedno i glavni grad pokrajine Katalonije. Katalonci već dugo nenasilno forsiraju odcjepljenje od Španjolske i ujedinjenje s francuskim Kataloncima. Neki od njihovih vodećih političara su u zatvoru i Katalonci ih snažno podržavaju. Na kućama su izvješene katalonske zastave, a ceste i zidovi obojani su vrpcama mira i prekriženim španjolskim krunama.

Bilo nam je super

Tjedan dana bili smo parkirani s kamperima na makadamskom parkiralištu pored bike parka LaPoma. Nikome nismo smetali, a niti nama nitko nije smetao. Trgovina prehrambenih proizvoda i pekarna bile su sasvim blizu. Vodu smo točili crijevom iz parka, a otpadnu vodu i toaletnu kasetu ispraznili smo na parkiralištu za kampere dolje uz more. Imali smo dovoljno električne energije i u dvanaest dana i noći iskoristili smo nešto manje od dvije boce plina za grijanje i kuhanje.

Ovaj je puta Španjolska zapravo bila put u nepoznato. Znali smo kamo želimo ići, ali nismo znali koja će biti ruta, koliko će trajati smola i hoćemo li uopće stići. Bilo nam je lijepo. Tamo smo praktički živjeli u balonu. Nakon 3.300 kilometara opet smo bili doma. Vratili smo se zdravi, i dalje smo zdravi. Bilo nam je lijepo i da možemo, promijenili bismo samo jedno.

Fotografije Matej Hartman

Pogledaj i
Video: Barcelona Mahovim očima

Bike park Tršće “Ciklocentar” Human Fish Gravel SloEnduro
Prati nas