Malo drugačija (alpska, ali ipak) Francuska. Ne mislimo na Azurnu obalu, ali i u Alpama se možeš dobro oznojiti. Iskustvo koje nije samo za cestovne, već i za brdske biciklist(ic)e…
Bilo je vruće, klima u autu je radila do daske. Brdo je bilo strmo, ali cesta je bila gotovo prazna. Tek tu i tamo mimoišao bi nas kamion s plastičnim kemijskim WC-ima. Kažu da je prije tri dana ovdje bilo oko 700.000 oduševljenih navijača koji su na dvadeset i jednoj serpentini ohrabrivali junake Toura.
Propustio sam epski spektakl. Samo su svježi natpisi na asfaltu svjedočili o njemu. Oni će nestati do sljedeće godine i bit će zamijenjeni novima. Također sam propustio početak kvalifikacija za slavnu Megavalanche. Stajao sam na vrhu Petites Rousses i pažljivo sišao u dolinu. Nisam bio u žurbi jer su štoperice davno stale, a ciljna vrata su demontirana. Ali to je lijepa staza, a i dalje je označena.
Alpe d’ Huez
Alpe d’ Huez s dna napadaju cestovni biciklisti, enduraši se spuštaju s vrha, a ja sam krenuo iz sredine, iz gradića. Pozvao me Frederic, koji ima lijep stan u jednom od (ne baš lijepih) blokova. Prošle jeseni, on i njegovi prijatelji hodali su po Sloveniji tjedan dana. Ja sam ih vodio, Fred ih je ganjao. Kad god sam ga pažljivo i tiho pitao: „Hoće li uspjeti?” uvijek je govorio: „Ne brini, hoće!” i to je istina. S grupom zrelih Francuskinja i Francuza (55 do 64 g.) prešli smo Babu i Mlince te prešli Matajur. No u Francuskoj smo vozili malo više turistički.
Hrana je važna na turama.
Frederic i Rene su vozili u aussitzungu, Veronica i Giljen, koje nisu bili u ekipi prošle godine, snašle su se pomoću elektro motora. No, prije nego što smo čak sjeli na bicikl, počeli smo se pripremati za piknik svako jutro nakon doručka. Hrana je važna Francuzima (većini), a podnevni piknik zapravo je bio ručak na otvorenom. Fred je mudro odabrao ture, a svaka nova bila je drugačija od prethodne.
Prvog dana vodio nas je po visoravni visokoj 2100 m, posijanoj jezerima. Prošli smo šest. Počeli smo na jezeru Rond i završili preko Carreleta.
Drugoga dana većinu vremena proveli smo u šumi. Mimo ostataka vodenica uz potok La Sarenne slijedili smo staru rimsku cestu koja je nekada povezivala rudnike srebra, bakra, cinka i ugljena. Sutradan smo prešli strme padine iznad „slovenskog zavoja” i spuštali se uz uske staze gotovo do doline. Prvobitni plan bio je sve do doline, ali usred dana donja gondola je imala pauzu. Da, vratili smo se žičarom jer su Veronica i Giljen čekali piknik na jezeru Milieu.
Jesu li sve Alpe iste?
Završili smo francusku visokogorsku turu s još jednom kombinacijom bicikliranja i žičare. Tako smo stigli na 3330 m visine Piz Blanc, gdje svake godine počinje epski Megavalanche. Vrh je bio potpuno pust ovaj put, s krpama umazanog snijega. Ne, nismo se spustili s vrha na biciklima, ali za udobnost sam prošao 2810 m visok prijevoj i odvozio kvalifikacijsku rutu. Stao sam nekoliko puta i provjerio što je iza ruba, samo kad sam sišao na donji kat pješice uz bicikl.
Naše ture nisu bili vrlo dugačke ili brze, bili su to izleti. Konkretno, Giljen je imala puno problema, jer nije navikla voziti po terenu, i iako nisam bio njezin vodič, puno sam joj pomagao. Fred mi je pokazao dovoljno, a nakon zajedničkog bicikliranja bilo je dosta vremena prije večere svaki dan kako bih mogao ići malo više. Tada sam sebi dao dušu i uživao u tragovima prašine. Bio sam fasciniran novim krajolikom. Francuski Alpi su različiti od onih koje poznajemo iz kuće i susjedstva. Njihova veličanstvenost i moć su nevjerojatni!
Pivo otvara sva vrata.
Podmitio sam simpatičnog mladića iz trgovine biciklom pivom i oprao bicikl svaki dan. Prašina je umazala lanac, a voda mu dobro došla. Rekao kako nije kišilo više od tri mjeseca. Također je rekao da je ljetna sezona kratka, traje od sredine srpnja do sredine kolovoza, ali ove godine ne izgleda dobro. Park je u funkciji, dnevni gosti dolaze, ali to nije ono što bi trebao biti. To se vidjelo i u gradu kojem nedostaje „život”. Izgrađena je svugdje, ali mjesto nema dušu. Fred kaže da gradonačelnik ima neke ideje koje bi mogle popuniti Alpe d’Huez ljeti, ali on misli da nisu u pravu. U isto vrijeme, on je ljut, kao što je nedavno saznao da će novi blok rasti ispred njegovog balkona.
Les Deux Alpes… Livigno… Alpe d’ Huez… Livigno…
Vratio sam se doma starom cestom koja prelazi obronke masiva Grandes Rousses preko prijevoja Sarenne i spušta se do jezera Chambon pod Les Deux Alpesom. Samo sam dodirnuo ovu stranu biciklom, a cesta autom otvorila je cijelu novu dimenziju za mene. Cestovnjaci o tome znaju nešto više, jer je 2013. Onuda prolazila 18. Etapa Toura. Natjecatelji nisu bili vrlo uzbuđeni. I sam sam bio u dvojbi. Ako niste cestovnjak, ako ne furaš bike park, postoji mnogo opcija tamo gore. No, nešto je ipak nedostajalo fantastičnim biciklističkim terenima. I, naravno, uvijek sam ga uspoređivao s Livignom.
