Prije dolaska u Hum prvo ćeš se zagrijati na nekoliko kilometara relativno ravnog terena, a potom se upustiti na zahtjevan i strm uspon…
Ideju za vožnju do Huma dao nam je Dani. On je lani doveo u Kobarid mnoštvo vozača singlespeed bajkova iz cijelog svijeta. Lani je tamo tekla Corona u potocima, a ove godine bježimo od korone. Dani nam je rekao da je ova ture “singlespeed friendly”, no pošto Živa i ja imamo po dvanaest brzina, odradili smo je na svoj način.
300 visinaca za zagrijavanje, i žičana ograda
Krenuli smo iz Hrastovlja, pod tom veličanstvenim usponom: 300 metara nadmorske visine u dva kilometra, i ona i ja u svom tempu i sa svojim mislima. Singlespeeder bi se tamo vozio u trećoj brzini – pješice. Na vrhu smo došli u zemlju gliva. I to ne onih kišnih (te su nam trebale samo u nedjelju), već onih za pohanje.
Nismo ih dirali, pred nama je još bio dug put. Nažalost, visoravan iza Rakitovca je i zemlja izbjeglica. Nismo ih dočekali, no tamo su patrolirali vojnici i policajci. Za razliku od onih na Kongresnom trgu u Ljubljani, mi im uopće nismo smetali i ljubazno su se ponašali prema nama.
Prelazak preko granice izgledao je drugačij nego što smo planirali zamišljali. Visoka žičana ograda uputila nas je prvo prema slovenskoj, a potom i prema hrvatskoj graničnoj policiji.
Vozimo dalje, a malo i hodamo
Visoki kraški rub s hrvatske je strane jednak onome na slovenskoj. Uz stazu, tik uz ponor, kotači su se zalijepili za stijene i borili smo se za svaki metar staze. Trkačima Istarskog ultratrail maratona ovo bi vjerojatno bilo lakše. Iza eko kampa Raspadalica spustili smo se u dolinu. Dani je rekao da je bazen u kampu smješten točno na rubu litice, a ispod možeš vidjeti cijelu Istru.
Od Napoleonovog mosta do Blatne vasi ponovno smo hodali u trećoj singlespeed brzini. Blato, masne stijene i padine samo su svako malo dopuštale nešto više. Kiša koja je padala prethodnih dana učinila je svoje. Potom se staza iznenada osušila, ali i suzila. Vidi se da posljednjih godina imala veliki posjet, ali bila je malo previše zarastala za naš ukus. Zato smo zadnja tri kilometra do Huma išli po asfaltu.
Napokon Hum
Prema legendi, Hum je nastao, kada su divovi gradili mjesta u dolini rijeke Mirne. Od preostalih stijena sagrađen je gradić na izvoru Mirne. Dani je ustvrdio da je Hum najmanji grad na svijetu. Tako kažu u Hrvatskoj, ali nisu sasvim sigurni: “Neki internetski izvori tvrde da je Hum najmanji …” Možda jest, možda nije, ali Hum je šarmantan grad s gradonačelnikom i trideset stanovnika.
Biciklisti ne moraju plaćati naknadu za parkiranje na naplatnoj kućici. To Gorenjci posebno cijene. Dok smo se vozili kroz dvokrilna vrata u zidu, osjećali smo se poput divova u zemlji patuljaka. Nekoliko uskih ulica, crkva, mala gostionica, mala destilerija i mala suvenirnica .
No u Humu smo pronašli sve što istarska zemlja nudi: njihovu poznatu rakiju bisku, tartufe na sto načina, maslinovo ulje, sir, med, pivo, kolačiće od lavande … Mogli smo sve ovo probati i bio bi grijeh da nismo nešto od toga i kupili. Hum je nekad bio i središte glagoljice, a po cijelom gradu postavljani su natpisi na tom čudnom, nepoznatom pismu.
Šest puta preko Mirne
Dani nam je rekao da ne idemo u Hum nakon obilne kiše, jer on je jednom iskusio kako je to hodati po vodi „do jaja“. Iako smo Mirnu morali prijeći šest puta, nismo ušli toliko duboko. Živa je u prvom navratu izula cipele i hrabro zakoračila u vodu, a ja sam nekako uspio provoziti rijeku (samo na tom mjestu). I u drugom navratu je Živa skliznula dolje i ušla u vodu do koljena, a ja sam se mučio malo više preko kamenja.
Zatim smo treći, četvrti, peti put prehodali stijene … Zašto ne i preko mosta? Jer ga nije bilo! Ali Živa nije bila jedina u vodi. U Kotlima , gdje započinje put sedam slapova, netko se čak okupao u riječi, iako Mirna nije baš topla.
Bila je to lijepa tura
Iz Buzeta smo se glavnom cestom vratili u Hrastovlje. U dvadeset kilometara asfalta gume su se riješile istarskog blata koje je, unatoč brojnim prijelazima preko vode, bilo dobro zalijepljeno između rupni. No, odmah ispod Kubeda skrenuli smo na slovensku turno-biciklističku stazu i ponovno umočili gume u blato. Lijepa tura, pogodna za jesen i tople zimske dane, a dani su sve kraći i kraći.
Fotografije Matej Hartman