Garda, Matej Hartman
3. studenoga 2020

Garda me već dugi niz godina prati na ovaj ili onaj način, ali ja nisam strastveni jedriličar, već penjač i biciklist. I uvijek se tamo rado vratim, bez obzira otkrio kakvu novu stazu ili ne…

Na Gardi sam postao brdski biciklist. Neki kažu da se to dogodilo tek nekoliko godina kasnije kad sam slomio ključnu kost. Još se sjećam dana kada me prijatelj Tomaž prvi put odveo na znameniti prijevoj Tremalzo .

Danas je to „šoder tura“, ali tada mi je otvorio oči za ljepote brdskog biciklizma, a sjeverni dio Gardskog jezera bio nam je omiljeno utočište sljedećih nekoliko godina. Potom smo pronašli druge destinacije i pomalo zaboravili Gardu. Vratili smo se lani. U to vrijeme nismo niti slutili da će nam ona biti nedostižna u ovogodišnjem crveno obilježenom neredu, ali na kraju je jedina zelena zona. Kako se brzo zavrtjela ta šarena duga.

Stara gospođa koja ima svoju čar

Ne možeš ih ne zamijetiti. Stare dame koje svake večeri šetaju Arcom. Vjerojatno je cijelo popodne sjedila pred ogledalom kako bi se našminkala, poravnala kosu i odabrala večernju haljinu. Preko dana je nikada nismo sreli, a u prvi sumrak je izašla iz gradske kuće i uskim ulicama ispod Castel di Arco šetala na visokim petama i s torbicom ispod ruke.

Unatoč svojim respektabilnim godinama, isticala se među mnoštvom penjačica i biciklistica. Prošle i ove godine ulice bez nje više nisu bile iste.

Ova mi je dama svojevrsna metafora za Gardu, kolijevku europskog brdskog biciklizma. Njemačkim i austrijskim brdskim biciklistima prije trideset godina otkrio ju je Uli Stanciu, osnivač časopisa Bike i izumitelj etapne utrke Transalp. Polako su ih počeli slijediti i ostali. Tada je Garda bila jedna i jedina, ali danas je jedna od mnogih. Ali baš poput te dame, Garda i dalje ima svoj šarm, koji s godinama nije izblijedio, već je postao plemenitiji.

Ture u stilu stare škole

Možda su ture iznad jezera doista pomalo “stara škola”. Puno makadama, kao i asfalta, ali kičasti Sentiero del Ponale, urezan u zid iznad jezera od Rive do Pregasine, još uvijek impresionira svakoga tko se vozi gore ili dolje po njemu. Samo je malo nezgodno što će biti zatvoren do ožujka 2021. zbog radova na održavanju. Sve ture iznad Ledra tako su nedostupne biciklistima, osim ako se do potkrovlja ne dovezu automobilom. Ideja vožnje biciklom glavnom cestom kroz tunele duge 2 i 5 kilometara nije baš dobra, govorim vam to iz vlastitog iskustva.

Temalzo je doista “šoder tura”, ali bez obzira na to, ovaj prijevoj visok 1702 metra zaslužuje svako poštovanje. Malo je takvih tura kao što je ova kraljevska na Gardi. Od jezera do posljednjeg tunela, pred vama je gotovo 1.900 visinskih metara. Otkud takva brojka, netko će pitati, ali znate da u brdskom biciklizmu 2 i 2 obično nisu 4 već najmanje 5, jer na putu prema gore obično morate malo sići. A kad ste gore, morate odlučiti kako dolje. Istim šoderom, možda malo ljepšim makadamom pored impozantnog vodopada Pra di Lavino ili beskrajnom stazom do Tiarno di Sopra. Pa, osim lijepog spusta, to dodaje još nešto visinskih metara.

Dok se penješ na Tremalzo, pogled će ti neprestano curiti na drugu stranu jezera. Postoje i više planine. Monte Baldo ima 2218 metara. I premda iz Malcesina vozi gondola prema vrhu, u njoj zaglave i biciklisti, čak ni Trailforks tamo ne može pronaći pametni spust. Nešto je sjevernije, jer se poznata enduro staza 601 spušta od Monte Altisima do Torbole.

Više za one koji vole uspone

Duge i strme padine jedna su od karakteristika brda iznad Garde, pa je većina pravih tura dugačka i strma. A često moraš za pravu MTB zabavu odvoziti dvostruko više visinaca i metara. Međutim, takve su ture popularna meta električnih biciklista.

Nasuprot nama, obliveni znojem i u „walk“ načinu, došli su „naelektrizirani“ suprug i supruga. Zaurlala je na njega poput životinje, on je bez riječi jurnuo naprijed. Zatim je bacila e-bicikl ispod staze i otišla pješke u dolinu, a on je ostao na pola puta s dva e-bicikla.

Naravno, takva bi se burleska mogla dogoditi i organskim biciklistima, no istina je da su električari često (pre)hrabri, pogotovo kad u dolini samo iznajmljuju bicikle za „kratki“ izlet na privlačne padine iznad jezera. Oni koji voze vlastite „motore“ obično su pametniji.

Tu je i prava biciklistička staza

Ali Garda nema samo padine. Prije nekoliko godina oduševili su najavom biciklističkih staza koje će „lebdjeti“ iznad jezera. Od Limona do Rive zaista voziš dobra dva kilometra zrakom, a vjerojatno će tijekom godina dodati i zaobilaznicu pored mnogih tunela. Ni uz Sarcu nema ozbiljnih uspona, ali postoje zabavni dijelovi s obje strane rijeke. Možeš i djecu odvesti tamo, tako da te neće zamrziti. Ako im se zamjeriš, oprostit će ti sve ispod moćnog zida Monte Brente kad vas preteknu BASE skakači ili u Pietramurati kad Tim Gajser leti motokros stazom, paralelno s tobom.

Garda je drugačija od ostalih odredišta

Garda možda i nema najbolje staze, ali tu i tamo ipak iznenadi. Ali tamo su najbolje vibracije. Jezero i zidovi koji iz njega rastu ravno u nebo prirodno su igralište za surfere, penjače i brdske bicikliste, a kafići uz jezero kutak su za odmor i uživanje. Na Gardi možeš voziti gotovo cijelu godinu, ako ti ne smetaju određena ograničenja. Ljeti je prilično vruće, jesen je idealna, zimi možeš ići negdje do visine od 1000 metara, tamo već ima snijega, koji se ne topi vrlo brzo ni u proljeće. Prošli tjedan bilo nam je jako hladno na snježnom Tremalzu.

Fotografije Matej Hartman

Pročitaj i
Hrvatsko-slovenski talijanski posao u Livignu

Prati nas