“On-off
Human Fish Gravel “Ciklocentar” SloEnduro Bike park Tršće
24. rujna 2020

Gravelman, utrka ili vožnja? Zar je to ikad bilo pitanje? Za mene nije, ako postoji start i cilj onda je utrka. Mislim, ponekad je utrka i kad ne postoje te dvije osnovne pretpostavke, ali to je za neku drugu priču i za neko, možda malo stručnije promatranje…

Puno sam vrtio taj Gravelman po glavi. Puno ideja, želja i taktika. Iako je nekom bicikliranje sasvim jednostavna priča. Sjedneš i pedaliraš koliko možeš i to je to. Ipak nije to baš tako. A kako je sve počelo…

Pa krenilo je mojom suradnjom sa Giant dućanom u Zagrebu. Zamislite da ste dijete i da radite u tvornici sklatkiša? E, tako je i meni, želja da si nabavim novi bajk bila je nevjerojatna i uspješno sam joj odolijevao više mjeseci. Naravno, kako mi je cesta (bila) primarni i jedini medij koji me zanimao, prva i osnovna ideja je bila TCR. Međutim, cijelo vrijeme me je mučilo to šta stari bajk nisam imao želju prodati. A onda se pojavio on, Franjo, i tada još uvijek njegov TCX. Rasni karbonski ciklokros bicikl. Mislim se, šta sad? TCR, TCX? Ako se pokaže da mi se ne sviđa uvijek ga mogu reklamirati zbog štamparske pogreške i tražiti da mi isporuče TCR! Dobra cijena, skrivena želja da se oprobam u totalno “besmislenoj” CX disciplini i želja da pomognem kolegi Franji da se riješi bicikla koji mu je zadavao tolike vratobolje urodilo je kupovinom Giant TCX-a. Kasnije pularno nazvanog “naša bicikla”.

Giant TCX Advanced, foto: Siniša Štambuk

Pripreme za Gravelman

I tako, Gravelman datum se bližio a ja sam ga sad imao i kako vozit. Ok, CX bajk i Gravel bajk se uvelike razlikuju, ali tko sam ja da im sudim. Da li imam na njemu GRX? Imam. Da li imam široke gume i sfrkani guvernal? Imam! Šta mi još treba da se prijavim na prvi Gravelman?!

Pripreme su krenile. Ustvari od priprema jedino me zanimalo da prođem stazu da saznam šta me čeka po putu. Prvi pokušaj bio je 4 dana prije utrke i završio je gubljenjem u šumi te traženjem asfalta za povratak doma. Kasnije se pokazalo da na tom jednom skretanju još nije bila postavljena oznaka. Drugi pokušaj i opet gubljenje na istom mjestu, ali ovaj put sam bio uporniji i intuitivno pronašao put i odradio cijelu trasu (bar sam tako mislio) Ukupno taj dan 120km. Jedini je problem bio što je to bilo dan prije Gravelman utrke.

Dobro je, spreman sam. Znam trasu. Znam kritične točke, podlogu, rupe… Osjećam se dobro. Nisam se umorio. Sve je spremno za sutrašnju veliku Graveliranciju koja starta sa Bundeka.

120 km i – jutarnja križobolja

Jutro na dan utrke. Budim se sa teškom križoboljom?! Koji klinac?! Nije bilo nikakve naznake?! Možda me ubio naš bajk?! Možda 120km gravela?! Jedva se ustajem iz kreveta. Istežem se, pokušavam se sjetit vježbi koje mi je doktor preporučio da radim svaki dan još prije 15-tak godina, a ja ih naravno radim samo kad me zaboli. Ništa ne pomaže. Nisam siguran da li ću se s biciklom uspit dovuć do Bundeka na start, a kamo li odvozit Gravelman utrku. Ideja o tome da pokušam završit prije potjere se lagano topi i prelazi u ideju da ću možda uspit završit utrku uopće. Pa sve do “možda ipak uspijem startat” Sve radim kao da mi nije ništa ali dodajem još dva voltarena za svaki slučaj. Ništa ne pomaže. Boli ko sam vrag. Ali s druge strane noge su mi super. Ne osjećam nikakav umor ni težinu. Vozim se biciklom prema Bundeku ali cijelim putem vozim na nogama jer od bolova ne mogu sjest u sic.

Nema veze, odlučio sam startat, pa šta bude. Startni broj je tu. Magnezij, gelovi, sponzorirane čokoladice. Šećer na zadovoljavajućoj razini, bol postojana, želja za utrkivanjem također. Lovci su spremni, okupljaju se i raspravljaju taktiku. Ja svoju taktiku imam. Jako koliko budem mogao pa šta bude. Nadao sam se jučer da me neće uhvatiti prije 80-tog kilometra, ali danas me to vise nije briga. Kad me uhvate uhvate me. Od brojeva na Garminu imam samo razinu šećera, puls i kilometre. Power metar još nisam ugradio na CX bajk (i neću) Sati je 10 manje deset ili 5 minuta od tri frtalja nešto ili da budemo precizniji 9:50. Start je u 10:00. Odlazim u startni blok i smještam se u 5-6 red. Želim biti pri vrhu da vidim šta se događa ali ne želim smetat onim bržima. Ne poznajem previše ekipe ali ovi oko Fržopa u prvom redu djeluju jako. Potjera kreće u 10 sati i 17 minuta. pokušavam izračunati koliko brzo trebam vozit ako oni budu vozili oko 35km/h a da me ne uhvate. Ne uspjevam ali zabavlja me. Ne mislim na leđa. Gledam puls, 130bpm u mirovanju. Adrenalin radi svoje. Šećer također raste ali to je, kao i ovo sa pulsom očekivano u ovakvim situacijama.

Start cestovnih utrka nije problem. Vozi se dugo i široko. Zavjetrina radi svoje i sta god da se događa u startu možeš ispratit. Prašnjave utrke ne poznam. Nemam pojma kako će se krenit. Jel se kreće sprintom kao na startu CX utrka ili više sliči startu cestovne utrke? Znam da me u prvom dijelu čeka relativno široki put, ali također znam da je samo jedna uska linija dobra za vozit. Desno je relativno duboki gravel a lijevo trava, Po travnatome rubu je najbrže. Znači bit će jedna linija.

Start će ipak biti jak

Booom!!! (ili prije Prask!)
Pucanj iz startnog pištolja označio je početak Gravelmana. Odgovor je već tu. Startalo se jako k’o na CX-u! Hebiga, malčice sam daleko od prve grupe. Odmah spajam jer ne želim zaostajat u gužvi. Prelaz preko i spust na vanjsku stranu nasipa. Dok izbrojiš do 5 prva grupa je u jednoj liniji već napravila 50-100 metara razlike. Nalazim se u vrhu druge grupe ali za spajanje s prvom treba po puno sporijem terenu preći par vozača ispred sebe. Noge su dobre i naravno da to radim. Pogled ispod ruke i nas nekoliko se odvojilo. Ali prva grupa odmiče. Fržop i škvadra su prejaki. Možda i bolje. Dugo je 100km a kad se tome još doda i podloga po kojoj se vozi, nemam ideju koliko mogu očekivati da ću izdržati u ovome ritmu. Vozi se oko 35km/h bar ovaj početni dio utrke.

Sustižemo par “otpadaka” iz prve grupe i nastavljamo radit zajedno. Koliko se to može po ovakvom terenu. Jer davanje smjene znači skretanje na “nepoznati” dio puta. Ili u dublji šljunak ili u gustu travu. Već nakon 7-8 kilometara formirali smo se kao grupa koja dobro radi zajedno (uz par njih koji svako malo pojačavaju) Držimo dobar ritam i ignoriramo skokove. Smjene su redovite i bez obzira što mi se čini da mogu jače, uspješno razmišljam o svemu što me čeka. Vjerojatno me i bol u leđima spasila jer da nije bilo toga pretpostavljam da bi išao jače i izgorio ranije. Radimo dobro, i idemo brzo. Jako ali ne osjećam da mi to stvara problem. Ustvari do sad se nikad tako dobro nisam osjećao na utrci. Uvijek je ili lagano pa izgorim u skokovima ili me čeka neko brdo pa ću izgorit’ na njemu. Ovdje je nekako sve bilo dobro. Radili smo ko tim iako se prvi put vozimo zajedno.

Ideja da ću zapamtit problematična mjesta pokazala se dobra za neke dijelove. Međutim kako se voziš na kolu kao i na cesti tako u rupe upadaš svako malo. Bit čvrst u stisku a istovremeno mekan ključ je prolaska staze na kotaču. Leđa su potpuno zaboravljena, noge rade ko da treniram a ne da se vozikam i to zadnje vrijeme sve manje i manje. Kilometri prašine prolaze, a ja pokušavam na Garminu pročitati razinu šećera. Međutim teren i ritam je takav da niti vidim šta piše niti se stignem napit vode. Nije ni važno. Osjećam se dobro i ne gubim korak za grupom a vozi se jako. Prvi put kad sam poželio pogledat koliko još kilometara ima do kraja bilo je negdje oko 40-tog kilometra. Negdje tu, otprilike smo izgubili dva vozača iz grupe i ostalo nas je troje. (sve ove brojeve uzmite sa rezervom jer uz toliko drmusanja nit znam koliko nas je bilo u grupi niti tko je bio u grupi) Vjerojatno ili tehnički kvar ili bušenje. Nakon nekoliko smjena opet nas je 4-5. Ne znam jesu li nas to stigli ovi naši ili smo nekog pokupili po putu tko je otpao od prve grupe. Buka, (veselo?!) pucketanje šljunka, upadanje u rupe i učestale promjene podloge učinili su svoje.

Malo poslije feed zone sam u par navrata počeo gubiti korak za ostatkom grupe ali ništa značajno. Vrlo brzo bi se ipak uspio vratit na kraj grupe nakon odrađene smjene. Inače, kroz feed zonu sam prošao bez stajanja. Vode sam imao dovoljno, a grčevi su taman počeli. Činilo mi se jednostavnije nastaviti voziti lagano pa da me sustignu nego stajati pa opet kretati. Tako je i bilo. Već nakon 2-3 minute opet smo u grupi, vozimo se ko jedan. Smjene se odrađuju pošteno a ja znam da nas uskoro čeka kraća dionica na asfaltu. Još malo pa se okrećemo prema Zagrebu. 60km je iza nas još samo 40. Nastavimo li ovako lovci će se svojski trebat potrudit da nas uhvate.

Marko Fržop, Iztok Kuret, Gregor Sikošek
Marko Fržop, Iztok Kuret, Gregor Sikošek

Šećer i grčevi

Šećer mi je pao, ništa strašno ali je pao. Vadim dvije B!te Me čokoladice i jedan energetski gel ali ne pomaže. Još uvijek je nisko ali noge i dalje rade. Razmišljam da preskočim smjenu dvije, ali osim što sam jednog pustio ispred sebe ništa više nisam napravio. Neki odrađuju ekstremno kratke smjene pa ja svoje isto malo skraćujem. Kalkuliram i štedim se. Razmišljam o lovcima. 30-tak kilometara do kraja a gazimo dobro. Onih par asfaltiranih dionica pomažu. Zujanje 40mm gume na asfaltu me ne veseli ali ipak uživam. Ležim, jedem i stišćem pedale na najjače. Brzina nije neka za pohvalit se ali 35-36km/h koliko idemo u tim trenutcima nije ni toliko loše.

Svađam se sa povremenim grčevima, i pobjeđujem. Iako mi i u ovom trenutku nije jasno zašto mi se grči noga ako je sve to u glavi, ali koga briga. Bitno da je prošlo. Stiže novi, s vanjske strane je kvadricepsa. Njega sam nokautirao sa dva precizna krošea. Onoga koji slijedi nakon par minuta u aduktoru desne noge sam zalio vodom pa je i on odustao, ali posljedica je bila da sam pred kraj utrke ostao žedan. Još 10-tak kilometara do kraja i počelo je redovito okretanje. Pogledom tražim lovce ali ih nema. Od nas 6, koliko nas se zadnje mogu sjetiti ostalo je nas 5, vozimo dobro ali još jedan otpada na oko 7km prije cilja. Dobro je, nisam ja!

Stisni i penji se, još smo zajedno…

Tempo se ne pojačava ali imam osjećaj da stišćemo jače. Mislim da postajemo svjesni da imamo šansu stići prije lovaca. Želja je tu i gazi se jako. Ja počinjem lagano gubiti korak sa grupom ali kriva informacija koju imam mi daje snage da pojačam. Naime, jučer kada sam vozio rutu, ruta nije bila kompletno označena. I ono što ja znam u tom trenutku je da uskoro izlazimo na Sajmišnu cestu i da je asfalt do kraja. Zbog toga stišćem jače nego što u tom trenutku mogu jer cesta je majka, cesta je odmor i to mogu do kraja. Samo da mi sad ne odu i ne odlijepe se prije ceste. Kako krivo i kako pogrešno! Na mjestu gdje bi se trebali spojit na asfalt i po Sajmišnoj ispeglat do Bundeka stoje oznake skretanja na nasip i sa nasipa spust prema Savi. Trljam oči i ne vjerujem. Nemam snage ni popet se gore a kamo li za ono što je iza, a niti ne znam šta je iza?!?!

OK, šta je tu je! Stisni i penji se, još smo zajedno. Ali pogled prema onome što me čeka me potpuno obeshrabruje. Već na samom početku tog puteljka (reklo bi se single tracka) gubim kontakt sa grupom. Nas četvero se pretvara u njih troje. Ja snage za teren više nemam, a pogotovo za taj single track pun rupa. Da skratim priču. Osjećao sam se kao na rodeu. svako toliko bi upao u neku rupu iz koje bi me katapultiralo sa bicikla.

Posljednji kilometri

Noge se nekako vrte, ali toliko slabo jer mi treba snage da ooooodržaaaavam gornji dio tijela koji zbog bolova u kriižima leti na sveeee straaaneeeee……više gledam iza od straha da ne budem uhvaćen nego naprijed što rezultira još brutalnijim upadanjem i katapultiranjem.

Još jedva 3 kilometra, brzina, hmmm brzina, ne bi to nazvao brzinom ali kretanje ipak je, toliko je smiješna da je neću spominjat. Onaj trojac je daleko i stalno gledaju iza. Valjda ih zabavlja moje skakanje po rupama.

Dva kilometra do kraja. Pogled iza, nema nikoga na vidiku. Pedaliraj p**** ti materina!!!Sve me boli, osim nogu. Tijelo leti zrakom a D-fuse sic štanga ispaljuje je me k’o komad neke bezmišićne mase koja se pokušava vozit biciklom.

Kilometar do kraja, pogled iza i totalna panika! Oblak prašine na vidiku! Ne mogu vjerovat da ću bit uhvaćen u zadnjem kilometru! Još malo, tu je Most mladosti, samo što nije! Vidim zadnje penjanje na nasip. Okrećem se da vidim koliko su lovci blizu. Ne vidim ih! Zaboravljam šaltat i penjem se u prevelikom prijenosu. Ispred mene je još samo onaj mali asfaltirani komadić na Bundeku. Volonterka ispod mosta plješće i viče braaavoooo!!! To mi daje snage za tih zadnji 500-600m. Dižem se na noge i upirem na najjače. Nikad mi nije bilo bitno mogu li nekoga sustići ili nekome pobjeći, kad vidim cilj jednostavno moram ispraznit rezervoar do kraja. Nema gore nego doći do cilja sa još goriva u nogama! Siječem zadnji lijevi zavoj iako riskiram pad ali brzina je brzina i vrijeme prolaska staze je vrijeme prolaska staze i to se uvijek računa!

Lovci i Crveni nosovi

Nevjerojatno, ali uspio sam proći stazu prije nego su me lovci uhvatili. Tek kasnije saznajem da su imali bušenja i tehničkih problema sa biciklima. U protivnome stvar bi bila ipak nešto drugačija. Vjerujem da bi ili bio zadnji kojeg su uhvatili ili možda zadnji kojeg nisu uhvatili. Ali to je biciklizam, treba nekad imat sreće.

I naravno, last but not least, pobjednik utrke (jer hoćeš nećeš uvijek je utrka) je Marko Fržop na Giant Revoltu sa nevjerojatnih 34,8km/h prosječne brzine dok je moja skromna prosječna bila 31km/h na 100km raznoraznog terena sa rodeom na kraju. I najvažnije na samom kraju. 15. mjesto od nešto preko 200 prijavljenih ili od 40 onih koji su uspjeli izbjeći da budu uhvaćeni nije toliko loše. 100km za 100kn doniranih Crvenim nosovima, nije loše. Da je bilo još kilometara bila bi i koja kuna više 😘

Pročitaj i
Gravelman 2020 Report: Uspješna premijera na zagrebačkim makadamima

Foto: Organizator; On-off d.o.o. (Naslovna fotografija: Četrdesetak vozač(ic)a koje nisu uhvatili lovci dobili su prigodne nagrade)

“On-off
Human Fish Gravel “Ciklocentar” SloEnduro Bike park Tršće
Prati nas