Došao je kraj razdoblja Uroša Ložara…
Još uvijek ne znam kako ispratiti Uroša nakon njegovog preranog odlaska, iako sam ga poznavao gotovo trideset pet godina. U svakom slučaju bio je čovjek krajnosti (to sam ukrao od Grege, jer je našao pravi izraz, čitaj ispod…), a njegova predanost, strast, ustrajnost, zamisli i još štošta trebalo je cijeniti, poštovati, ponekad mu se i čuditi. Pokušavati ga zaustaviti nije imalo pravog smisla. Preusmjeriti ga? Trebalo bi za to uzeti vremena.
Sebi, osim što naravno želim da je Uroš živio duže od svake liječničke prognoze, između ostalog želim barem ovo: da je vidio sina Jošta među BMX elitom, recimo na olimpijskim igrama, da je i sam bio “finisher” Cape Epica, da smo se još ponekad spustili zajedno po nekoj stazici, pa sigurno još štošta… Ako se ograničim samo na te prekretnice na dva kotača, koje su za neke čudake među Zemljanima jednostavno važne.
Uroš je početkom devedesetih bio natjecatelj u spustu i krosu, bio je i juniorski reprezentativac. Nakon godina odsutnosti sa “scene” vratio se kao pisac, biciklistički urednik Sokola, zatim kao otac BMX natjecatelja, šef ljubljanske BMX staze, naposljetku i kao stručni komentator za kros, i to uz prijenose Svjetskih prvenstava na TV Slovenija. To što smo to zajedno izveli i sami, bez nekog iskusnog televizijskog mačka u komentatorskoj kabini, bilo je prilično ludo.
Uz sve ostalo, Uroš je bio i marljiv sustvaratelj mtb.si, a više o tome na kraju članka.
Inače nemam što puno dodati onome što je u ime KD Rajd napisao Grega Stopar:
uros@mtb.si
Godine 2014., kada sam objavio natječaj za suradnika za pripremu sadržaja na mtb.si, Uroša od prilično velikog broja kandidata nisam izabrao zbog referenci. Izabrao sam ga zato što sam ga dovoljno dobro poznavao da znam da je jednako otkačen kao i ja. Jednostavno dovoljno lud da će uspjeti ostati motiviran za posao s premalo nagrade. Nisam još znao da je u puno čemu još luđi od mene.
Većinu vremena išlo nam je dobro, pridonio je s puno zamisli i ogromnom količinom sadržaja. Kako ja često ne uzmem vremena da bih neku odluku detaljno obrazložio, a on je poneku primjedbu teže prihvaćao, imali smo i nekoliko sukoba. Na kraju smo uvijek ponovno našli zajednički put. Priznajem da sam uvijek imao grižnju savjesti jer se količina i zahtjevnost posla u ovom biznisu jednostavno ne može primjereno nagraditi. Ali gurali smo naprijed, godinu za godinom.
Ponekad sam ga u šali nazivao “broj dva mtb.si”, u stvarnosti je bio sve od broja dva do pet, a kod mnoštva odluka smatrao sam ga i ravnopravnim. Povezani smo bili 365 dana u godini, iako nismo radili na istoj lokaciji i zapravo se uopće nismo često viđali.
Napola u šali znali smo se nekoliko puta zadirkivati oko (ne)zamjenjivosti. On je zatim, nakon što je prebrojio objave za protekli mjesec, ili nakon neke posebno dobro prihvaćene objave, sebe s osmijehom na licu proglasio nezamjenjivim. Moje je mišljenje bilo da smo svi zamjenjivi. Sada znam da nismo govorili o istoj stvari.
Radno mjesto za novog Uroša Ložara na mtb.si naravno nije raspisano. Jer novog U. L. jednostavno nema na ovom svijetu. To je nažalost nepovratni kraj razdoblja Uroša Ložara. mtb.si će morati pronaći drugačiji smjer.
Oproštaj u ponedjeljak, šestog listopada
Od Uroša se opraštamo u ponedjeljak, šestog listopada. Povorka u 15 sati kreće ispred kapelice sv. Ivana na ljubljanskim Plečnikovim Žalama.
Iskrena sućut sinu Joštu, supruzi Joži, majci Zvonki i ostalim bližnjima.
Naslovna fotografija Tit Košir
