Život u Kanadi ide bez voznog reda! Moraš moći uživati u svemu, pa i u najmanjim stvarima. I brzo ćeš se zaljubiti u Kanadu…
“Znaš da mi moramo ići i u Whistler”, rekao mi je Jaka na početku drugog kanadskog tjedna. Kako je nedjelja njemu radni dan, otišli smo svatko na svoj način.Vozio sam Yeti i biciklirao legendarnom makadamskom rutom Sea to Sky. Put je bio dug,vruće i ovdje je već opisan. Jaka je tamo došao autom u šest navečer i zajedno sa simpatičnim Dezom uhvatili smo posljednje četiri gondole. Prve dvije staze me se nisu dojmile, jer smo uglavnom nabijali pješčane bentove.
Jaka je vozio svoj downhill Revel Rail, a ja sam se nekoliko dana na spustovima držao lakšeg Rascala sa 140/150mm hoda. Završili smo na tehničkim stazama koje su mi bolje mirisale. Ali imam osjećaj da su neke njihove ocjene precijenjene. Ne bih ni sanjao da ću voziti dupli crni… osim u Whistleru. Mrak nas je uhvatio u gradu uz obaveznu bocu piva Kokanee .
Kanadske staze su napravljene za fullye
U ponedjeljak je Jaka opet radio, u društvu s Rožletom smo prebrzim usponom na Diamond Head uništili Britanca Seana. Spust s Rascalom bio je sasvim drugačiji od onog prije nekoliko dana s Jakom i Yetijem. priznajem za mnoge B. C. trailove, moj hardtail Yeti ARC nije bio najbolji izbor. No, zanimalo me koliko sam znanja i iskustva nakupio zadnjih biciklistički intenzivnih dana.
Brzo smo se vratili jer je Rožle žurio na posao, a Sean je žurio na spavanje. Ponovno sam se preobuo u SPD cipele, skočio na popularnog Ruperta s Yetijem i prvi put ga u potpunosti uzeo na hardtail. Adrenalin je kolao, a i zadovoljstvo. Popodne je Jaka ušao u svoja tri slobodna dana i konačno smo napustili Squamish. Preselili smo se na Sunshine Coast. Unatoč kičastom nazivu, ovo je zapravo prava Kanada: zabačena, primarna, rijetko naseljena, divlja…
Chinook u kvaru
Ukrcali smo se na trajekt i nakon sat vremena pristali u Langdal. Iako je dio kopna, do tamo ne vodi nikakva cesta.Uhvatili smo zalazak sunca na najljepšem dijelu obale. Zatim smo skrenuli s glavne na makadamske ceste. U crnoj tami golemih šuma iznad Roberts Creeka, Toyota se zaustavila bez upozorenja. Nije više mogla podnijeti strmu padinu pod kotačima. Motor je još radio, ali ako bi Jaka dodao gas zagušio bi ga. Polako smo je spustili natrag na prvu trasu i uhvatili se u koštac s problemom.
Držao sam svijeću dok je Jaka je radio i pričao sa strojem. Bezuspješno smo dva sata tražili rješenje. Tada sam prvi put pomislio da bi nas, osim prijateljskih crnih medvjeda, ovdje mogli pronaći i oni manje prijateljski nastrojeni smeđi. Srećom, spavali su. Malo iza ponoći legli smo u krevet. Znali smo da će jutro ionako biti pametnije od noći.
