Pred hijenama na biciklima, srećom, i to uspješno. U trećoj etapi afričkog epa smo iz Istre prešli u džunglu pa potom u Arizonu. Oba naša reportera nastavljaju s utrkom, a u muškoj konkurenciji došlo je do promjene na čelu
Na afričkoj etapnoj utrci su danas odradili treću etapu: 122 kilometra i 1800 visinskih metara uspona od Robertsona do novog kampa u Worcesteru. Ujedno to je bila i najdulja etapa.
Bobi vozi svoju solo utrku za ekipu mtb.si dok bi se za Uroša teško moglo reći da uživa ili se zabavlja. Ipak, zadovoljan je na kraju dugoga dana. Uostalom, pročitajte i sami kako mu je bilo danas:
Mokro jutro
Jučer sam proživio vrlo dug dan u uredu, a noć je bila uglavnom bez sna. Niti Bobiju spavanje baš nije išlo. Mazao sam se kremom svakoga sata i brojao mjehure na rukama i po vratu. Ustao sam prije službenog buđenja i odmah primijetio da pomalo kiši. Uostalom, vremenska prognoza najavljivala je oblačno vrijeme s mogućnošću padavina. Možda uspijem danas proći ako navučem duge rukave i buff te se dobro namažem. Ništa, idem na start i neka bude što bude. Bobi se razveselio, a mene je još uvijek pomalo strah.
Peter Vesel mi savjetuje da vozim polako, od jedne okrjepe do druge. U planu je 122 kilometra, ali direktorica utrke Kati Csak sinoć je najavila vjetar u leđa, pa je odluka o mom startu bila ispravna. Nakon deset kilometara u vinogradima, po slaboj rosulji, uz Bobijevo negodovanje o tome kako smo prespori za vremensku rampu, odlučujem nastaviti sam, jer je tako bolje za obojicu. Pošto zbog moje pogreške više nismo vezani za službeni vremenski raspored mnogo je lakše. Iako je profil staze izgledao uobičajeno, kilometraža je bila pomalo problematična.
Tri pokrajine u jednoj
Nakon starta u Istri i vožnje po 15 km crvene zemlje uslijedio je 12 km tropske šume. Visok postotak vlage, blato i nenormalni usponi. Tri takva uspona preveli su zalogaj za prosječnog rekreativca. Već sam želio odustati kakda se otvorio pogled na Arizonu. Prašina, sivi makadam i osušeno grmlje. I tako 80 kilometara. Gore dolje, gore dolje. Bobi je bio u svom filmu, a ja u svome. Bitka protiv vremena? Ili protiv vlastite glave? Nekako je išlo do 60. kilometara i kontrolne točke, a potom opet okrutno sunce i vrućina. Sam sam se otkoturao preko doline smrti, nikoga da me makar malo “šlepa”. Nigdje žive duše.
Arizona … foto Greg Beadle/Cape Epic/SPORTZPICS
Kraljevski uspon koji to nije
Odradio sam dva vrlo opaka uspona, a bližio se i treći, i to odmah nakon dionice po dubokom pijesku. Na usponu ruke otkazuju, osjećam kako pucaju mjehuri pod rukavima. Što mi je sve to trebalo!?
Kada te love hijene!
… ali ne one pravi hijene već metla, zapravo dva biciklista koji prate vremenski limit. Pogledam iza sebe i vidim ih na kilometar udaljenosti. Ubrzam na spustu, bez kočnica. Potom opet labirint u vinogradima i gotovo normalna makadamska cesta. Sunce sve više žari, nastojim čim više piti i jesti, već me pomalo strah jer su jučer odveli jednog Belgijca u intenzivnu radi zatajenja bubrega. Epic nije šala. Nailazim na supatnike iz Singapura i pomažem im riješiti problem s obručem, a potom nazad u pakao Arizone. Labirint single trailova, bez sjene, opasno kamenje i maštanje o slijedećoj okrjepi. Nakon toga solo do 80. kilometra, a tamo su me ulovile hijene.
{loadposition inside}
Predaja?
Ne! Nikako to ne smijem učiniti, a i dečki se sa mnom slažu, imam dovoljno vremena za ulazak u cilj unutar limita. Sve me žari, no pokušavam se pribrati i stisnuti, jer uskoro dolaze dva spusta, još malo zabave. Doista, brzo spuštanje po gruboj podlozi, preko 75 km/h, čista uživancija. Podom i posljednja okrjepa i , kako su najavili organizatori,“30k down the hill with tailwind” … Ha ha, nije baš bilo tako. No hijene za petama dale su mi dodatnu motivaciju….
Posljednjih 15
… kilometara jako se oteglo. Bio sam posljednji natjecatelj na stazi, a nekoliko njih iza mene već je bilo presporo za vremensku rampu. Došlo je i novo društvo, dva spasioca na quadovima i dva terenska vozila s liječnicima. Jako fancy, nema što. Posljednjih pet kilometara osvrtao sam da vidim koliko još imamo fore no bilo je dovoljno vremena.
Uroš v cilju u Bobijevem zagrljaju, a ruku pruža osnivač utrke. Foto s IG kanala utrke.
Nakon 122 kilometra i nešto manje od 2000 visinskih metara trud se isplatio. Gomila navijača u cilju i Bobi s pivom u ruci! Najzasluženije pivo ikad. Na trenutak sam zaboravio svoje ratne rane. U desnoj ruci više nemam snage, a obje ruke i vrat su još uvijek um mjehurima. No najvažnije je da je glava izdržala.
Ah da, Bobi je danas jako dobro vozio. Ali još ne znamo kako će biti sutra!
U špici
U muškoj kategoriji etapu su osvojili svjetski prvak u maratonu Austrijanac Alban Lakata (AUT) i Čeh Kristian Hynek (Canyon Topeak), još jedan Čeh Jaroslav Kulhavy i Amerikanac Howard Grotts (Ivestec Songo Specialized) bili su drugi, a Nijemac Manuel Fumic i Brazilac Henrique Avancini (Cannondale Factory Racing) zauzeli su treće mjesto.
Pobjednici današnje etape, foto Nick Muzik/Cape Epic/SPORTZPICS
O pobjednicima je odlučio skupni napad Specializeda i Canyona i bijeg pred Cannondaleom već na prvom usponu. Na kraju je Specialized preuzeo vodstvo od Cannondalea u ukupnom poretku, a Canyon Topeak se popeo na treće mjesto. Četvrti su Švicarac Nicola Rohrbach i Austrijanac Daniel Geismayr (Centurion Vaude).
U ženskoj kategoriji su Dankinja Annika Langvad i Amerikanka Kate Courtney (Investec Songo Specialized) povećale ukupnu prednost, nakon još jedne etapne pobjede, na više od 12 minuta ispred drugoplasirane ekipe Spur. Na trećem mjestu je ekipa Silverback – KMC koja zaostaje više od 24 minute.
U četvrtak je na rasporedu četvrta etapa Worcester – Wellington duljine 111 km s 1800 m uspona.
