Reporter popularnog web odredišta singletracks.com vozio je Euduro Perun te detaljno isprobao (i opisao) zabavne staze oko Omiša
Brian Gerow vozi bicikl i piše za popularno web odredište singletracks.com. Nedavno je bio u gostima kod Coast Ridersa i nastupio je na Enduru Perun. Brian je detaljno opisao svoje iskustvo dalmatinskog krša. Prijevod originalnog teksta slijedi u nastavku…
Nedavno su me pozvali da sudjelujem na festivalu brdskih bicikala Enduro Perun u Hrvatskoj. “Perun” je ime vrhonaravnog boga u slavenskoj mitologiji koji je poprimao moć od stjenovitih vrhova. Dvodnevni se događaj odvijao u malom obalnom gradu Omišu (izgovara se Omeesh), s cjelodnevnim vožnjama shuttleom u subotu, a enduro u tri etape započeo je rano u nedjelju ujutro.
Noćno slijetanje u splitsku zračnu luku noću dočaralo je jezivu sliku površine. Jarka svjetla u boji magente razdvajaju grebene duž jadranske obale, s malo druge svjetlosti po okolnom krajoliku. Dolazeći iz Italije, gdje veliko svjetlosno zagađenje prilično precizno osvjetljava planinsku topografiju, pogled iz Splita izgledao je otvoreno i zlokobno.
Nakon slijetanja susreo sam se s lokalnim trkačem, Lovelom Matijašem, otišli na večeru u brdima, gdje sam preuzeo bicikl koji ću voziti naredna tri dana. Večeru i piće promišljeno je vodio lokalni graditelj staza po imenu Krešimir Vuković, koji će kasnije pobijediti u kategoriji mastera u enduru za koji smo se svi pripremali. Nekolicina gostiju na večeri bila je u posjeti iz glavnog grada Zagreba, iako su većinu ekipe činili domaćini iz Omiša i Splita. Podijelili smo obilan obrok i povukli se u naše hotele prije nego što je itko otvorio lokalne žestice. Uz beskrajne vožnje šatlom sljedećeg dana, „uglavnom trijezan“ je bio poželjan način spavanja.
Moje toplo užareni pogled s hotelske terase sljedećeg jutra bio je ugodno iznenađenje. Magenta točkice koje sam vidio iz aviona označavale su vrhove vjetroelektrana koji se prostiru uz planine duž dalmatinske obale. Vjetar je pouzdanu stalan u Hrvatskoj i to ovdje dobro koriste. Sunce se uzdizalo nad Balkanskim poluotokom kako bi osvijetlilo obalu kojom dominiraju visokie kamene planine, a veliki otok Brač u daljini je učinio da Jadransko more izgleda kao dugo slano jezero.
Prvi dan događaja bio je svima prilika za provjeriti staze, naučiti brze linije i voziti staze koje neće biti uključene u utrku. Promotori Endura Perun, Miro Dojkić i Bruna Brakus, označili su događaj kao „for fun” klase, što može imati različita značenja ovisno o terenu i vozačima. Za ovu utrku “for fun” je značilo da će vrijeme penjanja i tranzicija, sa zahtjevnošću same staze, biti pogodno za gotovo svakoga tko se želi pridružiti.
Pri punim brzinama staze su dosta naporne za vrhunske vozače, s osobinama koje su čak i domaćini smatrali za „anti-grip“. Nekoliko hrvatskih vozača spomenulo je da je „Hrvatska ogroma bike park, ali većina staza zapravo nije dizajnirana za brdski biciklizam.”
Dijelovi trkačkih staza bili su oblikovani za brzinu, ali u cjelini bih se složio s tom tvrdnjom na temelju onoga što sam vozio. Više volim voziti prirodni singletrack koji nije preoblikovan u nešto što je lakše voziti pri visokoj brzini, a uživao sam u svakom metru žestokih staza oko Omiša. Hrvatski graditelji staza shvaćaju da bi neki biciklisti preferirali više namjenski izgrađene staze i naporno rade kako bi udovoljili svačijim interesima dok grade staze i otvaraju pješačke staze.
Između beskrajnih krugova vožnje shuttleom i dana utrke uslijedilo je puno zavojite vožnje. Uživali smo u neprekinutom toku triju različitih ale piva ih lokalne pivovare, rampa za skokove i natjecanje u „bunny hop“ skakanju koje je započelo baš kad je sunce zalazilo u more. Konkurencija za „bunny hop“ bila je impresivna sve dok visina prečke nije dosegla približno pola metra od tla. Broj konkurenata se brzo smanjivao sa svakim dodatnim centimetrom.
Lokalci su pokazali Englezu kako se vozi po kršuNa dan utrke uslijedilo je tipično zagrijavanje, svi su se vozikali uokolo i nervozno čekali svoj poziv za prvi uspon dana. Na festival je došlo više od 100 vozača, a 74 nas je odlučilo ući u utrku u nedjelju. Planine iza Omiša sve su strmije dok se penju iz mora, a kameni zidovi gornju trećinu ostavljaju neprohodnim. S obzirom na ovu prirodnu barijeru, transferi i etape bili su razmjerno kratki, s 20-40 minuta vožnje prema gore i 3-5 minuta prema dolje.
Prva etapa krenula je s makadamskih vatrogasnih cesta i brzo se prelila u serpentine i brže dijelove s pedaliranjem. S više od sat vremena između startova etapa, nismo se žurili prema vrhu. Svi smo iskoristili svoje dragocjeno vrijeme, zastali za okrijepu vodom u hladovini i stigli na start druge etape s dovoljno vremena za istezanje i čavrljanje.
Druga i treća etapa odvijale su se po istoj trasi u donjoj polovici, a gornji dijelovi imali su puno sličnosti. Prašnjavo, brzo, prirodno i odsjecima za pedaliranje. U skladu s zabavnom i laganom temom događaja, staze nikada nisu bile strme, a na samoj stazi bile su uključene B-linije. Za ljude koji više vole voziti u leru jasan izazov došao je u obliku i teških odsjeka za pedaliranje na kojima su otkucaji srca išli u crveno. Za one od nas koji su navikli pedalirati koliko i voziti u leru, grip je bio poseban izazov i domaćini su ovdje imali jasnu prednost.
Završnih pola kilometra druge i treće etape bio mi je najdraži dio staze u utrci. Staza je uronila u šumu borova, a bilo je puno korijenja i stijena na koje su se gume mogle uhvatiti i dalje napumpati. Nekoliko dijelova staze posijano je stijenama veličine teniske loptice koje su se valjale jedna uz drugu dok su ih gume udarale, tjerajući ljude da se voze labavo ne diraju kočnice.
Utrka je završila laganim razvrtavanjem uz more, natrag do glavnog boksa, gdje su svi dijelili pivo i priče dok smo čekali proglašenje najboljih. S nekoliko slomljenih komponenti, uključujući barem jedan puknuti karbonski obruč, 64 od početna 74 vozača završilo je utrku. S obzirom na količinu oštrih stijena, 86,5% udjela onih koji su završili izgleda prilično solidno.
Prije nego što sam sutradan odletio kući, Lovel i nekoliko lokalnih vozača željeli su mi pokazati lijep, dugačak spust u alpskom stilu, s druge strane brda. Utrpali smo se u kombi i krenuli uz vijugavi kanjon rijeke Cetine kanjon prema stazi Imber . Nakon iskrcavanja, nas četvorica smo nastavili pješačiti prema planinskom sedlu, otprilike četrdeset minuta. Promašili smo jedno skretanje i završili na usponu na sjajnoj stazi za koju smo se svi složili da bi bila sjajna prema dolje. Da bismo to nadoknadili morali smo se kotrljati preko stjenovitog polja na vrhu grebena još 20 minuta, a dramatici je pridonijela činjenica da sam trebao stići do aerodroma čim završimo spust.
Na kraju smo se probili do pravog vrha Imbera i brzo okrenuli naše bicikle kako ne bih propustio let. Staza je bila skiskija, strmija, daleko duža, i općenito još zabavnija od one koju smo probali dan prije. To je prava prirodna staza, sa stijenama i stablima na svim pogrešnim mjestima, što je savršen izbor za ljude koji uživaju u tehnički zahtjevnim vožnjama. Kad se vratim u Hrvatsku, ovo bi mogla biti prva staza prema kojoj ću se popeti.
S morem blizu stazama slično kao u Finale Ligure , Omiš i ostali gradovi uz dalmatinsku obalu su magnet za MTB turizam. Vrijeme je dovoljno toplo da se zimi uhvati malo boje ili se ispere u moru nakon dugog dana ispunjenog vožnjama. Ne zaboravite srknuti malo rakije prije i nakon večere. Izvrsno!
Zahvaljujemo Brianu Gerowu i ekipi Coast Riders na tekstu i fotografijama. Link na izvorni tekst je OVDJE.
Pročitaj i
Video 1/4ak: Dvostruka doza Enduro Peruna
Najavljujemo: Enduro Perun, ovu nedjelju
