Adam Jordan izvještava s legendarne, gotovo 800 km dugačke ultra gravel avanture, održane prije mjesec dana u Španjolskoj: Godinu dana kasnije: drugačiji ja, drugačije putovanje…
Kada sam pobijedio u Baskiji na ultra gravel događaju Basajaun, bilo mi je lakše. Ne samo zbog rezultata, već prije svega zato što sam ponovno počeo vjerovati da tijelo i glava mogu više nego što se usuđujem priznati. S istim entuzijazmom upustio sam se u društvu s Gregorom Lahom u sljedeću pustolovinu – Badlands, ovaj put u kategoriji dvojaca. Simbolika? Točno godinu dana ranije Gregor i ja smo prvi put bili skupa na bikepackingui. Tada sam treći dan jedva okretao pedale. Ovaj put je sve bilo drugačije: godina iskustva, nekoliko ultra utrka u nogama i jasan cilj – voziti pametno, zajedno i do kraja.
Kamo te vodi Badlands
Badlands je jedan od događaja koje je teško opisati u jednoj rečenici. Start u Granadi, zatim preko pustinje Gorafe, pokraj tabernskih kanjona – jedine službene pustinje u Europi – spust do divlje obale Cabo de Gata i zatim natrag prema Granadi uz podnožje Sierre Nevade. Gotovo 800 kilometara i oko 15 tisuća visinskih metara. Dovoljno da te temeljito omekša i u glavi svjesno ostavi pravi trag.
Trasa je svake godine nešto drugačija, ali konstante ostaju: prašina, vrućina, vjetrovi, i osjećaj da si stvarno daleko od doma. Ove godine dodali su još 80-kilometarsku petlju u Gorafe – na papiru mala promjena, u stvarnosti još jedan dugačak test strpljenja.
Iz prvog lica
Start – Granada, 31. kolovza, 8:00
U Granadi je prije starta bilo pravo hodočašće. Puno bicikla, neka poznata lica, a mi smo se držali nešto u pozadini. Ako te Badlands nečem brzo nauči, to je da prebrz početak znači gorak kraj. Cilj prvog dana bio je jasan: voziti glavom, štedjeti energiju i pomoći si kada dođe prva kriza.
Prvi dan – pustinjska vrućina
Kada smo ušli u Gorafe, sunce je već peklo na 40 °C. Vrući vjetar, suh zrak, grlo peče, nos krvari. Tada se pokaže moć para: kada je Gregoru pao tempo, ja sam išao na čelo, kada sam ja lovio krizu, povukao je on. Ponekad “brzo” znači da znaš voziti polako.
Do večeri smo već bili visoko u razvrstavanju parova. Plan: u noć ući mirni, nahranjeni, bez “crvene zone” i s planom gdje ćemo stati.
Prva noć – vrući san i prva pauza
Noć je bila sve samo ne hladna. Najniža temperatura 27 °C. Spust s brjegova me je gotovo uspavao, zato smo na deset minuta legali pokraj ceste – power nap. Baš dovoljno da se ponovno probudiš, uhvatiš lampicu ispred i nastaviš. Kada je svanulo, već smo bili među prvih pet ukupno.
Drugi dan – natrag u bregove
Kada se s juga počneš dizati natrag prema Granadi, počinje pravi test. Sunce malo popusti, ali pred nama je bilo još gotovo pet tisuća visinskih metara. U parovima to može biti dar ili prokletstvo – mi smo držali disciplinu: stati, napuniti zalihe i brinuti za tekućinu. Nikakve panike, samo konstanta.
Kasno navečer još jedan kratak postanek za power nap. Dovoljno da smo obojica ponovno gledali jasno.
Druga noć dva i cilj – hladna Granada, vruća pizza
Kilometri su počeli brzo padati. Ovaj put nismo lovili “sekunde za Instagram”, već smo ustrajali pri stabilnom tempu. U Granadu smo stigli malo prije zore, nakon otprilike 45 sati vožnje kao prvi par, šesti ukupno. Prvo pizza, zatim krevet. Ponekad su to najbolje nagrade koje si možeš priuštiti.
Zaključak: više od rezultata
Badlands nije samo utrka. To je škola strpljenja, poniznosti i tima duha. S Gregorom smo dokazali da se u paru može voziti brzo, ako znaš voziti pametno. Za mene osobno ovo je bila točka na i jednom krugu: od prvih bikepacking koraka prije godinu dana do trenutka kada stojiš na vrhu. Glavni dio svega skupa je naravno uživati, ako tome tako možemo reći. 🙂
Službena stranica: badlands.cc
Fotografije organizator
