Prošli tjedan me prijatelj zamolio da mu sredim gumu na bajku jer njemu je to nuklearna fizika.
Veličina (ni)je važna
Prošli tjedan me prijatelj zamolio da mu sredim gumu na bajku jer njemu je to nuklearna fizika. Jednom sam mu dotegnuo kočnice i to je bilo to što tiče kriterija za moju titulu go-to-guya za bicikl. Baš k’o s računalima. Bratiću instaliraš font (lol) i već sutradan te susjed zove da mu nešto ne valja s ruterom i ne može učitati svoj profil na Iskrici.
Zanimljivo, taj isti frend mi neki dan objašnjava kako napraviti hobotnicu ispod peke, a danas mu je zamjena gume nesavladiva prepreka k’o Hrvatskoj složit normalan Sabor.
„Nema problema, trebaš 26icu?“ – upitah ga nedužno, gotovo naivno očekujući da će mi reći 26icu, 2,3“.
„Nemam pojma, valjda.“
„Kak’ ne znaš, pa daj pogledaj na gumi.“
Deset minuta kasnije, javlja mi da ne može naći oznaku veličine jer je guma prošla više i od Keitha Richardsa, no da je skužio da je veća nego inače.
„Veća, kao šira?“ – pokušah razaznati o čemu priča.
„Ne, veća kao viša.“
„Aaaa, ti imaš 29ke?“ – upitah s čuđenjem jer se ne sjećam da sam ga vidio na 29kama. Štoviše, ne sjećam se da sam ga vidio na biciklu. Pepa je jedan od tih likova. Vidjet njega na bajku je k’o uhvatit Jetija na snowboardu. Nitko ti neće vjerovati da se tolika masa kretala brže od ležanja krevetu.
„Brijem da da.“
Uzeo sam gume i zračnice, 29ke, te otišao do njega.
Naravno da je imao 27,5“. Srećom da je ekipa u bajk šopu cool pa smo bez frke zamijenili dijelove i izbjegli veći financijski trošak. To me dovelo do mog svakodnevnog razmišljanja o trenutačnom stanju biciklističke industrije. Nije da mi možeš prodati gefufnu na cincilatoru (jer znam da cincilator ne postoji), ali što se tiče novih standarada, moram priznati da sam malo ispao iz đira. K’ Hillary.
Prave vrijednosti
Čemu toliko različitih veličina svega na tržištu i trebaju li nam zapravo? Iskreno, nikada prije nismo imali toliki izbor što se tiče dijelova i opreme. Što je predivno. Složiti bicikl po mjeri i ukusu nikada nije bilo lakše. Bujanecov bi, recimo, bio potpuno bijel. I ne od metala.
Nemojte me krivo shvatiti, nisam hejter napretka i veseli me sva nova tehnološka inovacija, međutim, jesmo li u tom velebnom spektru opcija dijelova, mogućnosti podešavanja, izgubili ono što je najvažnije – pravi gušt u biciklu?
Uhvatio sam se bio s par poznanika, povremenih bajkera na Sljeme i ljubitelja biciklizma, u razgovoru o tome kako smo se nekoć znali voziti do ranih jutarnjih sati. Noći bismo provodili na bajkovima, kruzajući praznim zagrebačkim ulicama kao da ih posjedujemo. Preskakali smo stepke, lance, jedni druge, i učili na greškama. Jednom je stalno preskakao zadnji mjenjač, drugom se čuo BB, dok treći imao poni. Bili smo urban assault banda i uživali u životu. Sve što nam je trebalo bio je bicikl.
Danas, desetak godina kasnije, razgovor se svodi na tko ima širi volan, više brzina na kazeti, kašime i nekašime, kompresije, hi-lowove, tubelesse i ostale… Baš kao Pokemon majstori, odjednom moramo skupit sve. Kao da smo bicikle počeli doživljavati sredstvom prestiža. Je li nam velik izbor skrenuo pažnju s pravih vrijednosti?
Nadam se da nije. Štoviše, nadam se da su ovi kolege iznimke koje potvrđuju pravilo. Nadam se da je veći izbor otvorio vrata brojnim kreativnim kombinacijama slaganja bicikla koje potom donose i veći užitak u vožnji.
Nadam se zbog toga više ljudi uživa u vožnji. Nadam da ti, čitatelju, u sebi još uvijek čuvaš onaj užitak vožnje po kiši, a ne da stojeći ispod prvog krova gledaš kako jedna potencijalno dobra priča nestaje svakom kapi. Jer u tome je čar – avantura na dva kotača. I koga zapravo briga koliko centimetara imamo među nogama. Važno je samo da se veselite svakom rajdu.
Evolucija bicikla će se nastaviti, a s time i evolucija izbora. I nemam zaista ništa protiv toga. Sve dok nam je prvi izbor uvijek – uživanje vožnji.
