Po grebenu Ligurskih Alpa. Od Cinque Terre, do francuske granice.
Moram priznati da je to bio konkretan zalogaj. Alta Via Stage Race je utrka, koja vas u osam etapa odvede od mjesta Cinque Terre, sve do francuske granice. I to naravno ne uz obalu. Preko zaleđa po Ligurskim Alpama, koje dosežu i 2000 metara nadmorske visine.
Trasa vodi uglavnom po krijumčarskoj ruti Alta Via, koja je u prošlosti brinula, da su svi uz nju bili dobro opskrbljeni. Od 1933. godine, kada je postala planinska transverzala, se uspinje i na sve vrhove uz nju, koje su krijumčari naravno zaobišli.
U kao Utrka
Utrka. I to etapna, na takvom terenu naravno nije laka. Očekivao sam napornu utrku i hodanje preko nevožljivih dijelova na planinskih stazama, ali me svejedno iznenadila. Organizator i traseri, pobrinuli su da je u etapama toga čim manje, ali duge etaže s nošenjem bicikla, na takvom terenu, nije moguće izbjeći. Takve etaže bile su u skoro svim etapama, a u dvije najzahtjevnije bilo je potrebno hodati kojih sat vremena u komadu, nositi bicikl i napraviti stotine metara visinske razlike.
Osim toga, i navigacija je zahtjevna. Iako sam imao Garmin Edge 1000, nekoliko puta sam fulao pravi smjer. S Epicom HT sam dosta puta bio prebrz. Ali Edge me već nakon kojih deset metara upozorio i vratio na pravi put.
To je sve dio utrke sa skoro 600 kilometarskom udaljenosti i nešto manje od 20000 metara visinske razlike. Nagrada za sve to je divlja priroda, pogledi koji oduzimaju dah, veličanstveni vrhovi i društvo istomišljenika, koje to iskustvo pretvori u jednu veliku obitelj.
Pa krenimo
Započelo je mirno i nakon obilnog doručka smo iz Ricco di Golfa krenuli prema Levantu. Nešto asfalta, da se ugrijemo, zatim po lijepim singlicama i preko ravnica do mora. Na kraju kameniti enduro dio, koji nas je mentalno pripremio na ostatak utrke.
Nakon svake etape, mještani su pobrinuli, da smo dobili ručak, kasnije večeru i naravno doručak sljedeći dan. Organizacija tipično talijanska. Uz nešto improvizacije, ali sve je funkcioniralo onako kako treba. Noćenje u šatorima, koje su selili svaki dan ili u gimnastičkoj dvorani lokalne škole, u Lorsici čak i u lokalnoj kazališnoj dvorani. Naravno da sam izabrao mjesto na pozornici!
I tako sve dane. Sljedeći dan do Lorsice, i dalje do Bussale … mjesta su se nizala jedno za drugim i nisam više bio siguran da li su iluzija ili stvarnost. Iako su etape trajale od pet, pa do dobrih sedam sati za mene, a za neke i do deset, sva patnja bila je isplaćena dobrodošlicom i iskrenom prijaznošću mještana, koji su nas nahranili i družili se s nama duboko u noć. Finale Ligure, inače klasična destinacija enduraša, je također znala jako lijepo pobrinuti za maratonce s obrocima u lokalnoj konobi i razgovorima dugo u noć.
{gallery}2017/170709_dirka_alta_via{/gallery}
Iako su nam svakim danom sati sna i odmora bili sve potrebniji, iskrenost mještana s pitanjima o utrci i o tome kako se osjećamo jednostavno su zvali na druženje. Tako je ponekad nedostajalo sna ali su nam ljudi dali energiju za dalje. Moj Forerunner 935 pokazivao je normalnu krivulju sna i regeneracije, ali tijelo mu je krenulo vjerovati tek nakon nekoliko dana.
Energiju smo krvavo trebali u šestoj i sedmoj etapi. Sedam i pol sati uspinjanja i spuštanja po većinom grubom terenu i naravno mnogo pješačenja, jer vrhove nismo zaobišli, nego smo išli preko njih.
Zipvit gelovi i energetske pločice, ovdje su odradili svoj posao s čistom peticom. Sve se isplatilo s bajkovitim pogledima i predivnom prirodom, koja je u to doba godine u punom cvatu. Noćenje na 1500 metara nadmorske visine u skloništu Pian dell’Arma, imalo je svoj posebni čar. Buđenje u sunčano jutro s maglom u nizinama i temperaturom oko 20 stupnjeva. Doručak prvaka! To je dodatno napunilo već poprilično prazne baterije.
Nakon duge sedme etape, čekala nas je još “samo“ zadnja, duga 25 kilometara. S usponom na prijelaz i spustom. Prije nje je slijedila još dobrodošlica u gradu Pigna, koje je dva dana živjelo s nama. Kao osvajačka vojska razbacali smo se po gradskim barovima gdje su nam vlasnici točili pivo i sangriju gratis, te ponudili grickalicama. Takvu dobrodošlicu nije očekivao nitko od nas. Nije nedostajala ni živa glazba i tako se kraj prije kraja rastegnuo do negdje tri sata. Kad smo već preživjeli sedam vrlo napornih i zahtjevnih etapa, ni zadnja nas nije previše brinula.
{gallery}2017/170709_spanje_alta_via{/gallery}
No, ipak nije bila baš šetnja po parku. Startali smo pojedinačno tako da je svatko izbabrao svoj tempo i ja sam odlučio da ću biti zadnji koji je odvozio trasu Ata Via Stage Race.
Naime, organizator razmišlja o obustavi utrke. Organizacijski zalogaj je velik i utrka se temelji uglavnom na dobrovoljcima, koji odrađuju jako puno posla. Uz trenutnu navalu svih mogućih vrsta događaja na tom području, i oni su naravno rastegnuti preko svih granica, ali mislim da će ekipa uz pomoć mještana uspjeti održavati utrke i u budućnosti.
AVSR, kako ju zovemo preživjeli, nije za svakog. Ali definitivno je velika avantura za svakoga, tko si uzme vrijeme za pripreme na nju i etape tretira s poštovanjem, ali bez straha. Ovogodišnju su završili skoro svi i etapna vremena u najdužim nisu prekoračila 10 sati. To je još ona granica, koja ti dozvoljava regeneraciju prije sljedeće etape i ne iscrpi te potpuno. Zbog toga bi bilo lijepo, da se utrka nastavi jer bi to iskustvo i avanturu zaželio svima.
{gallery}2017/170709_hrana_alta_via{/gallery}
Zašto?
Brdski biciklizam stare škole, gdje nije dovoljno to da samo voziš bicikl. Kada svu svoju snagu i spretnost uložiš u savladavanje zahtjevnog terena, uskih stazica i vrtoglave visine, koji provjeravaju tvoju izdržljivost. I za to si nagrađen zadovoljstvom, koje te podiže iznad oblaka, a da o prelijepim pokrajinama i nezaboravnim, čarobnim pogledima uopće ne govorim. Takva mjesta, osim na AVSR, ne bi nikad upoznao. Nakon svega doživljenog u tom teškom i inspirirajućem tjednu, bila bi to velika šteta.
Utrka daje prednost avanturi, međutim, tu je i natjecateljski dio. A najbolji na AVSR 2017 bili su:
– u muškoj kategoriji Talijan Francesco Gaffuri, drugi Marco Sciarra, također iz Italije, i treći Španjolac Guillermo Hernandez.
– u ženskoj konkurenciji Portugalka Ilda Pereira, usprkos padu u predzadnjoj etapi, druga je bila Belgijanka Celine Nieuwenlam i treća njena sunarodnjakinja Gwen Voets.
– u kategoriji parova pobjedili su Španjolci Miquel Prat Triadu i Joan Vidal Pinart, pred Kanadčanima White Knuckle Racing, treći su bili Belgijanci iz tima S Bikes.
Jedna od najtežih utrka, koje sam ikad odvozio. Ali nakon nekoliko dana razmisljanja, priznajem, vratit ću se!
Najviše Alta Vie je u svoj objektiv ulovila Alessandra Repetto i na njenoj facebook stranici možete pogledati i ostale fotografije. Ale di Pezza, images & words.
