Olimpijska prvakinja u Riju 2016., svjetska prvakinja u kategoriji do 23 godine i pobjednica utrke Svjetskog kupa u Lenzerheide u Švicarskoj porazgovarala je s našim Bobijem!
Šveđanka Jenny Rissveds , olimpijska prvakinja iz Rija 2016., svjetska prvakinja u kategoriji do 23 godine i godinu dana kasnije pobjednica etapne utrke Cape Epic, tada u paru s trenerom i šefom ekipe Scott Odlo, legendarnim švicarskim brdskim biciklistom Thomasom Frischknechtom, nakon kriznog razdoblja, kad je raskinula sa svojim prethodnim timom i bila bez treninga više od osam mjeseci, vratila se tamo gdje je bila prije dvije godine. Na vrh!
Nakon osvajanja naslova državne prvakinje u olimpijskom krosu pridružila se karavanu Svjetskog kupa a već je u Andori dokazala da cilja na sam vrh. Zatim je utrku u Val di Sole završila kao treća, prošlog vikenda se veselila pobjedi u švicarskom mjestu Lenzerheide, što pokazuje da želi posegnuti za majicom duginih boja u ženskoj elitnoj kategoriji u kanadskom Mont Saint Anne.
Jenny je postigla svoje najveće uspjehe sa samo 22 godine, sada ih broji 25, a s novom ekipom Team 31 i Specializedovim Epicom ozbiljnija je i motiviranija nego ikad.
Veselje nakon povratničke pobjede u Lenzerheide
“Na brzinu i ukratko”
Tako si mlada, ali doživjela si teško životno iskustvo u dvije godine, možeš reći da se u tom razdoblju odvio tvoj gotovo čitav životni ciklus.
U posljednje vrijeme najviše sam razgovarala o krizi sa svojim menadžerom. U stvari, sretna sam što sam prošao takvo razdoblje vrlo mlada. Kad se boriš s depresijom, na kraju si jako sretan kada je pobijediš, ali kad si negdje između, život je okrutan i misliš da tegobe nikad neće završiti. A kad misliš da si sve doživio, uvijek te čeka još jedno iskustvo.
Mnogim mladim sportašicama si uzor, ikona. Što kažeš na to?
Godina 2016. je bila sezona trijumfa i moja karijera je išla prebrzo prema gore. Bilo je pritisaka koje jednostavno nisam mogla, a nisam niti znala izdržati. Sve se dogodilo vrlo brzo. Bila je to burna godina, a nisam bila spremna na sve to. Sad sam spremna, zrelija. I spremna razgovarati o teškim trenucima i razdobljima. Mogu biti i s veseljem sam uzor sam mladim sportašima. Imam sreću što sam sve ovo prošla vrlo mlada.
Znam mnoge ljude, vrhunske sportaše, koji su se našli u ovoj situaciji, ali koji se nisu mogli boriti protiv krize, depresije ili je nisu podijelili s drugima. Imam sreću da mogu razgovarati o tome, ne skrivati se i preuzeti odgovornost, ali najviše od svega mogu razgovarati i govoriti o tome.
Nekoliko riječi za kraj.
Moraš vjerovati u sebe i krenuti dalje. Moraš voziti svoju utrku, ali prije svega, moraš biti usredotočen i, što je najvažnije, moraš uživati u onome što radiš!
Foto Aleš Boben
