Bike park Sljeme OglasivaciHR Human Fish Gravel SloEnduro
8. srpnja 2017

Po grebenu Ligurskih Alpa. Od Cinque Terre, do francuske granice.

Moram priznati da je to bio konkretan zalogajAlta Via Stage Race je utrka, koja vas u osam etapa odvede od mjesta Cinque Terre, sve do francuske granice. I to naravno ne uz obalu. Preko zaleđa po Ligurskim Alpama, koje dosežu i 2000 metara nadmorske visine.

Trasa vodi uglavnom po krijumčarskoj ruti Alta Via, koja je u prošlosti brinula, da su svi uz nju bili dobro opskrbljeni. Od 1933. godine, kada je postala planinska transverzala, se uspinje i na sve vrhove uz nju, koje su krijumčari naravno zaobišli. 

U kao Utrka

Utrka. I to etapna, na takvom terenu naravno nije laka. Očekivao sam napornu utrku i hodanje preko nevožljivih dijelova na planinskih stazama, ali me svejedno iznenadila. Organizator i traseri, pobrinuli su da je u etapama toga čim manje, ali duge etaže s nošenjem bicikla, na takvom terenu, nije moguće izbjeći. Takve etaže bile su u skoro svim etapama, a u dvije najzahtjevnije bilo je potrebno hodati kojih sat vremena u komadu, nositi bicikl i napraviti stotine metara visinske razlike. 

Osim toga, i navigacija je zahtjevna. Iako sam imao Garmin Edge 1000, nekoliko puta sam fulao pravi smjer. S Epicom HT sam dosta puta bio prebrz. Ali Edge me već nakon kojih deset metara upozorio i vratio na pravi put. 

To je sve dio utrke sa skoro 600 kilometarskom udaljenosti i nešto manje od 20000 metara visinske razlike. Nagrada za sve to je divlja priroda, pogledi koji oduzimaju dah, veličanstveni vrhovi i društvo istomišljenika, koje to iskustvo pretvori u jednu veliku obitelj.

Pa krenimo

Započelo je mirno i nakon obilnog doručka smo iz Ricco di Golfa krenuli prema Levantu. Nešto asfalta, da se ugrijemo, zatim po lijepim singlicama i preko ravnica do mora. Na kraju kameniti enduro dio, koji nas je mentalno pripremio na ostatak utrke.

Nakon svake etape, mještani su pobrinuli, da smo dobili ručak, kasnije večeru i naravno doručak sljedeći dan. Organizacija tipično talijanska. Uz nešto improvizacije, ali sve je funkcioniralo onako kako treba. Noćenje u šatorima, koje su selili svaki dan ili u gimnastičkoj dvorani lokalne škole, u Lorsici čak i u lokalnoj kazališnoj dvorani. Naravno da sam izabrao mjesto na pozornici!

I tako sve dane. Sljedeći dan do Lorsice, i dalje do Bussale … mjesta su se nizala jedno za drugim i nisam više bio siguran da li su iluzija ili stvarnost. Iako su etape trajale od pet, pa do dobrih sedam sati za mene, a za neke i do deset, sva patnja bila je isplaćena dobrodošlicom i iskrenom prijaznošću mještana, koji su nas nahranili i družili se s nama duboko u noć. Finale Ligure, inače klasična destinacija enduraša, je također znala jako lijepo pobrinuti za maratonce s obrocima u lokalnoj konobi i razgovorima dugo u noć.

{gallery}2017/170709_dirka_alta_via{/gallery}
Iako su nam svakim danom sati sna i odmora bili sve potrebniji, iskrenost mještana s pitanjima o utrci i o tome kako se osjećamo jednostavno su zvali na druženje. Tako je ponekad nedostajalo sna ali su nam ljudi dali energiju za dalje. Moj Forerunner 935 pokazivao je normalnu krivulju sna i regeneracije, ali tijelo mu je krenulo vjerovati tek nakon nekoliko dana.

Energiju smo krvavo trebali u šestoj i sedmoj etapi. Sedam i pol sati uspinjanja i spuštanja po većinom grubom terenu i naravno mnogo pješačenja, jer vrhove nismo zaobišli, nego smo išli preko njih.

Zipvit gelovi i energetske pločice, ovdje su odradili svoj posao s čistom peticom. Sve se isplatilo s bajkovitim pogledima i predivnom prirodom, koja je u to doba godine u punom cvatu.  Noćenje na 1500 metara nadmorske visine u skloništu Pian dell’Arma, imalo je svoj posebni čar. Buđenje u sunčano jutro s maglom u nizinama i temperaturom oko 20 stupnjeva. Doručak prvaka! To je dodatno napunilo već poprilično prazne baterije.

Nakon duge sedme etape, čekala nas je još “samo“ zadnja, duga 25 kilometara. S usponom na prijelaz i spustom. Prije nje je slijedila još dobrodošlica u gradu Pigna, koje je dva dana živjelo s nama. Kao osvajačka vojska  razbacali smo se po gradskim barovima gdje su nam vlasnici točili pivo i sangriju gratis, te ponudili grickalicama. Takvu dobrodošlicu nije očekivao nitko od nas. Nije nedostajala ni živa glazba i tako se kraj prije kraja rastegnuo do negdje tri sata. Kad smo već preživjeli sedam vrlo napornih i zahtjevnih etapa, ni zadnja nas nije previše brinula.

{gallery}2017/170709_spanje_alta_via{/gallery}
No, ipak nije bila baš šetnja po parku. Startali smo pojedinačno tako da je svatko izbabrao svoj tempo i ja sam odlučio da ću biti zadnji koji je odvozio trasu Ata Via Stage Race.

Naime, organizator razmišlja o obustavi utrke. Organizacijski zalogaj je velik i utrka se temelji uglavnom na dobrovoljcima, koji odrađuju jako puno posla. Uz trenutnu navalu svih mogućih vrsta događaja na tom području, i oni su naravno rastegnuti preko svih granica, ali mislim da će ekipa uz pomoć mještana uspjeti održavati utrke i u budućnosti.

AVSR, kako ju zovemo preživjeli, nije za svakog. Ali definitivno je velika avantura za svakoga, tko si uzme vrijeme za pripreme na nju i etape tretira s poštovanjem, ali bez straha. Ovogodišnju su završili skoro svi i etapna vremena u najdužim nisu prekoračila 10 sati. To je još ona granica, koja ti dozvoljava regeneraciju prije sljedeće etape i ne iscrpi te potpuno. Zbog toga bi bilo lijepo, da se utrka nastavi jer bi to iskustvo i avanturu zaželio svima.

{gallery}2017/170709_hrana_alta_via{/gallery}

Zašto?

Brdski biciklizam stare škole, gdje nije dovoljno to da samo voziš bicikl. Kada svu svoju snagu i spretnost uložiš u savladavanje zahtjevnog terena, uskih stazica i vrtoglave visine, koji provjeravaju tvoju izdržljivost. I za to si nagrađen zadovoljstvom, koje te podiže iznad oblaka, a da o prelijepim pokrajinama i nezaboravnim, čarobnim pogledima uopće ne govorim. Takva mjesta, osim na AVSR, ne bi nikad upoznao. Nakon svega doživljenog u tom teškom i inspirirajućem tjednu, bila bi to velika šteta.

Utrka daje prednost avanturi, međutim, tu je i natjecateljski dio. A najbolji na AVSR 2017 bili su: 
– u  muškoj kategoriji Talijan Francesco Gaffuri, drugi  Marco Sciarra, također iz Italije, i treći Španjolac Guillermo Hernandez. 
– u ženskoj konkurenciji Portugalka Ilda Pereira, usprkos  padu u predzadnjoj etapi, druga je bila Belgijanka Celine Nieuwenlam i treća njena sunarodnjakinja Gwen Voets.
– u kategoriji parova pobjedili su Španjolci Miquel Prat Triadu i Joan Vidal Pinart, pred Kanadčanima White Knuckle Racing, treći su bili Belgijanci iz tima S Bikes.

Jedna od najtežih utrka, koje sam ikad odvozio. Ali nakon nekoliko dana razmisljanja, priznajem, vratit ću se!

Najviše Alta Vie je u svoj objektiv ulovila Alessandra Repetto i na njenoj facebook stranici možete pogledati i ostale fotografijeAle di Pezza, images & words.

Parenzana gravel Race
Bike park Sljeme OglasivaciHR Human Fish Gravel SloEnduro
Prati nas