Raskrižjem vlada simfonija truba, cvrkutanje biciklističkih zvonaca, pješaci plešu između automobila pjevajući svakodnevno nervozno dobacivanje preprekama na putu. Kaos.
Našao sam se neki dan u privremenom poremećaju ličnosti. Furao sam auto na servis, a kako je automehaničar udaljen od mene kao i budućnost od Hrvatske, stavio sam bajk u gepek da se mogu lakše vratiti. Na putu doma kod maksimirskog stadiona probušila mi se guma jer sam naletio na polje razbijenog stakla. Vjerojatno su mladi navijači posijali boce Rigara u nadi da će do idućeg Dinamovog proljeća u Europi nešto izrasti na asfaltu.
Sišao sam s bajka i počeo ga gurati i tada me pogodilo – upravo sam u manje od sat vremena od vozača postao biciklist pa, s konja na magarca, postao pješakom.
Kako pišem za MTB.hr u neprestanoj sam potrazi za temom kolumne. Ne bilo kakvom. Volio bih temom angažirati ljude, potaknuti raspravu, stvoriti neki buzz…
Čekajući na većem križanju da se Gordijski čvor tramvaja, automobila, biciklista i pješaka razveže, gledao sam ljude oko sebe, sudionike u prometu, kako se nimalo ne razumiju i poštuju. Kolona vozila ide preko zebre i tramvajske pruge, pješaci ne puštaju zaostale aute da prođu, a biciklisti nađu prečac bilo gdje, tamo gdje treba i ne treba.
Raskrižjem vlada simfonija truba, cvrkutanje biciklističkih zvonaca, pješaci plešu između automobila pjevajući svakodnevno nervozno dobacivanje preprekama na putu. Kaos. Jedna od situacija koje donose osjećaj sličan ranom buđenju uz preglasan alarm jer se moraš dići za učenje prije ispita koji je u devet.
A malo prije sam bio u autu. Ispred mene su dva vozača koja skreću. Čekajući da oslobode put psovao sam pješake jer se vuku preko prijelaza ko da su na godišnjem i zatrčavaju se na crveno ko klinkice u H&M kad dođe nova kolekcija. Još jedno propušteno zeleno. Gledam desno, vidim da dolazi biciklist po pločniku. Znam da neće stati, nego mi projuriti ispred auta hvatajući posljednju priliku za prolaz. Pričekao sam sekundu omiljenog svjetla na semaforu da gospodin na biciklu u warpu 10 prođe kroz crveno. Ubacio sam u prvu dok su vozači iza mene sjedali na trubu kao ljupki podsjetnik da sam već odavno trebao krenuti.
Vraćajući se od mehaničara, nekako mi je u glavi skočila sklopka i ja sam postao taj biciklist. Nailazim na križanje na kojem crveno u mom smjeru traje predugo da bi se čekalo. Zeleno se svjetlo upravo ugasilo, no vidim da je zadnji pješak na pola zebre – stignem. Pedala do kraja, drop s rizola, brisanje mušica s branika automobila koji kreću i bunny-hop na pješački otok. Osjećam kako mi vozači skidaju svece s neba, no prošao sam.
Kako karma ima dobar smisao za humor, na kraju sam završio gurajući bicikl do doma. Bio sam pješak i prijekim pogledom sam osuđivao vozače koji me nisu pustili da prođem, već zgrabili zadnju šansu da iza sebe ostave zebru. Živcirali su me biciklisti koji su se latili zvona k’o zvonari crkve Notre Dame dok su me mimoilazili na nogostupu i pješaci koji imaju tempo hodanja poput rasta penzija.
„Tko tu ima prednost?“, prolazilo mi je kroz glavu… Prošao sam od vozača do pješaka i shvatio da prednost imaju svi. I nitko.
Gle, ruku na srce, svi bismo bili najsretniji kada bismo imali ceste i pločnike samo za sebe. Imati svako zeleno, proći svaku zebru i doći na odredište što prije. Al, nije tako. Dijelimo ovaj grad s milijun drugih ljudi, sugrađana, biciklista i vozača i trebali bismo imati više poštovanja jedni za druge.
Kužim, pješaci će uvijek brijati da su nedodirljivi u prometu i u pravu su. No, kad prolazite cestu, skinite pogled s tih telefona, ubrzajte korak, propustite vozača kojem se očito žuri… Nemojte da netko čeka ako možete učiniti da ne čeka. Pomaknite se biciklistima ako ih vidite i bacite im osmijeh u prolazu. Čuvaju i vaš zrak čišćim.
Vozači će me sigurno prokleti, a nadam se i razumjeti kada kažem. Stani na zebri, pusti ekipu da prođe. Cool je osjećaj kad ti pješak klimne glavom kao zahvala, pogotovo ako pješak ima ljetnu haljinicu. Nemojte se živcirati oko biciklista. Da imamo drugačije, išli bi drugačije. Mislite da se nama da gurati s vama po cesti udišući ispušne plinove? Naravno da ne. Kako se Zagreb prema biciklističkoj zajednici odnosi kao maćeha prema djeci, u istom smo loncu pa ajmo radije surađivati nego se hejtati.
Isto tak, i mi biciklisti bismo mogli malo ohladiti. Da, nemamo biciklističku infrastrukturu koju bismo htjeli međutim to ne znači da se možemo ponašati kao da su i pločnici i ceste naši. Istina, prejaki smo. Brzi, okretni i ne zagađujemo. A daj zamisli da smo uz to još i ful kul ekipa koja poštuje pravila sudjelovanja u prometu i još više od toga, stavljamo potrebe drugih sudionika u prometu prije naših. Ne zalijećemo se na zeleno, siđemo s bajka kad je to potrebno, ne jurimo među automobilima i pješacima.
Podignimo domaću biciklističku kulturu na razinu gdje se ljudi ponose njome. Napravimo nešto poput hyggea, feng shuija ili bushida. Budimo toliko dobri da ljudima bude bed što i sami nisu biciklisti.
Ja počinjem već danas, a ti?
