Biciklisti često izvode svakakve ludosti. Ovog puta uspoređujemo bike doživljaj na Vranici u Bosni i Hercegovini i Davosu u Švicarskoj.
Prije nekoliko tjedana, dogodilo se nešto ne toliko posebno za današnji globalizirani svijet i njegove mogućnosti transporta i komunikacije. Ljudi rade puno otkačenije stvari od vožnje biciklom u Bosni i Hercegovini i Švicarskoj, i to u razmaku od svega nekoliko dana, a ono što najvjerojatnije još nitko nije pokušao jest usporediti doživljaj bicikliranja na ove dvije destinacije i staviti ga na papir.
Vranica vs Davos
Vranica je planinski masiv u srednjoj Bosni sa desetak vrhova iznad 2000 metara, 20-ak kilometera od grada Fojnice. Vrhovi su većinom goli, zeleni i pitomi. Prokoško jezero na 1650 metara je srce i glavna atrakcija Vranice. Tu je jedino mjesto pored planinskog doma Rosinj u kojim se može kupiti nešto za pojesti i popiti. Na vrhove se po pravilu penje bajkom, vozeći ili noseći.
Na drugoj strani usporedbe je Davos, najviši grad u Alpama. Njegova ponuda je jedinstvena u svijetu: Na 1560 metara nadmorske visine i okolnim vrhovima ima oko sto puta više mjesta gdje možete kupiti nešto za pojesti i popiti nego na Vranici. Na vrhove od preko 2000 metara se dolazi komotno žičarama. Odmorni, svježi i spremni krećete na trail.
Staze na Vranici su divlja anarhija koja vas doslovno neprestano ostavlja bez daha. U par minuta doživljavate mješavinu izmedju flow traila i brzine, koja vam natjera suze u oči a vrhove usana automatski razvlači u blaženi osmjeh. I udaranja u granje niskog crnogoričnog rastlinja zvanog kleka ili upadanja u neko trnje ili koprive, koje vam na usne tjera ono poznato: „je..m ti…“
Staze u Davosu precizno su skalpelom urezane u brdo. Uživo izgledaju još bolje nego na fotografijama bike-magazina. Na njima nema prepreka, jedina granica je vaša tehnika. Raj na zemlji.
Na Vranici ste kao bajker sami. Na stazama ćete prije naletjeti na neku divlju životinju nego na ljudsko biće. Ako slučajno sretnete nekoga, onda je to pastir ili skupljač trava za čaj – to je sve. Čitava planina je isključivo vaša.
U Davosu vikendom niste skoro nikada sami, radnim danom je malo bolje. Svakom žičarom popet ćete se s još najmanje desetak bajkera. Netko će vam mjerkati bike i opremu. Neki će se odmah na startu potruditi da vam pokažu kako su brži i bolji. Ako stupite u kontakt s nekim onda je to srdačan susret ljudi istih interesa, par minuta ni manje ni više i to je sve, svako odlazi na svoj trail…. Na trailovima srećete povremeno i planinare, većinom super ekipa, ali ima i onih koji vas u najboljem slučaju neće ni pozdraviti.
Hranu i piće na Vranici za čitav dan morate po pravilu nositi sa sobom. Jedino ako na primjer organizirate put pored planinarskog doma Rosinj, možete uštedjeti nošenje ručka. Kada dođete, sljedi ono standardno: Kava, pa piće, pa pita, pa piće. Pita se radi kada dođete, tako da je uvijek svježa. Ona doslovno i mrtvo umorne vraća u život. U cijenu od par bosanskih maraka je obavezno uključena i dobra porcija zajebancije i smijeha.
Hranu i piće u Davosu ne morate nositi sa sobom. Najkasnije nakon sat vremena vožnje naići ćete na jedan od brdskih restorana s bogatom ponudom. Najčešće se radi o restoranima sa bifeom, dakle stanete u red, uzimate jelo i piće sami. Za cijenu jedne kave (4 Eura) možete ručati na Vranici, a za cijenu jedne porcije špageta sa Coca-Colom u Davosu, možete jesti sedam dana na Vranici.
Duga priča i kratak zaključak:
Uspoređivati Davos i Vranicu je besmisleno. To vam je kao ono kad nekakav narodnjak pjeva «Moje selo ljepše od Pariza». Je k…c neka balkanska vukojebina ljepša nego Pariz ili Vranica ljepše mjesto za bicikliranje nego Davos.
Ipak samo na Vranici možete čuti slijedeće: Na moje pitanje, kakve su mu cijene, odgovara mi jedan domaćin: «Pivo jedan Euro, rakija džabe.»
U Davosu nema ništa džabe. Baš ništa.
P.S. Tko želi na Vranicu neka se javi ekipi iz mahmtb.com , Mateju Hartmanu i Ozrenu Peroviću iz Banja Luke (ozren.perovic@gmail.com).
Tko želi u Davos: www.davos.ch.
Autor: Darko Ćetojević je novinar, koji živi i radi u Švicarskoj i 25 godina vozi mountainbike. U ovom periodu je, između ostalog, pomagao i pioniru Transalp bikeanja Andreasu Albrechtu u dizajniranju jedne sedmodnevne transalp-vožnje kroz Švicarsku.
Njegov moto: jesti, piti, voziti i sutra ponoviti.
Fotografije Ozren Perović
