Izostane li hladna bura, Učka je savršena destinacija za jesensko bicikliranje, ne predaleko od mora
Došlo je doba godine kada za naše biciklističke podvige trebamo odabrati ponešto toplije destinacije. U slučaju da ne puše hladna bura, Učka je jedno od odredišta za ugodno bicikliranje u neposrednoj blizini mora.
Do 1401 metar iznad mora
Učka je planina koja se proteže približno 20 kilometara u duljinu, a njen vrh Vojak uzdiže se 1401 metar iznad mora. Ona zbog toga dominira Istrom i Kvarnerom. Po lijepom vremenu s nje možete vidjeti sve od Triglava do samog kraja mora. U njoj uživaju pješaci, ali i cestovni i brdski biciklisti. Klasični cestovni uspon započinje u Ičićima, nastavlja se preko prijevoja Poklon, da bi završio tik do kamenog stupa na samome vrhu.
Panorama, razgledi, park prirode i anegdote
Brdsko biciklistička tura nešto je drugačija. Jedna od ljepših trasa kreće odmah uz more, u Mošćenićkoj Dragi. Nakon nešto više od dva kilometra uspona po asfaltu dolazi se do drevnog naselja Mošćenice. Mada smo tek krenuli, isplati se napraviti krug po starim ulicama. Na devetom kilometru čeka nas još jedna zanimljivost – spomen ploča koja na domaćem narječju govori o teškom životu domaćih ljudi.
Nakon 13 kilometara dolazimo de prijevoja Bodaj. Za nama smo ostavili kvarnerske otoke, a pred nama se otvara veličanstven pogled na vrh Učke i na brežuljkastu unutrašnjost Istre. Na visoravni pod nama obično pasu divlji konji koje ćemo možda još koji put susresti na našoj turi. U blizini je i vrh Učke, no u zbilji do njega ima još podosta vožnje.
Vraćamo se na asfalt koji vodi do sela Vela Učka, a zatim se u velikom luku počinjemo penjati prema vrhu. Učka je park prirode te je tamo vožnja bicikklima donekle ograničena. Na vrhu Vojak veliki znak nam daje do znanja da je spuštanje biciklom po planinarskim stazama zabranjeno. Na red paze djelatnici parka, barem preko vikenda. Ovaj je uspon samo za ozbiljne brdske bicikliste jer iako je vrh visok 1.400 metara nad morem, do njega će se nakupiti gotovo 2.000 vertikalnih metara uspona. Čudna matematika, zar ne?
Jednom je vesela skupina biciklirala prema vrhu Učke. Naišli su na redare koji su ih upozorili kako spust s vrha nije dozvoljen. Dečki su obećali da se tamo neće spuštati, no nisu mogli odoljeti. Na spustu je jedan od njih teško pao i morali su pozvati pomoć. Pokupili su ih upravo oni redari kojima su obećali da to neće raditi, pa su usput svi kažnjeni.
Spust s vrha dozvoljen je samo po asfaltu, pa je možda bolje okrenuti se u selu Mala Učka. No ta varijanta nije zanemariva, jer ona znači 1200 vertikalnih metara penjanja. No potom slijedi nagrada. Do tamo smo išli po makadamu i asfaltu i makadamu, ali spust će zbog toga biti sasvim drugačiji. Dugačak je i naporan i pogodan je samo za one koji su uspjeli sačuvati nešto energije te imaju nešto tehničkih vještina. Spust započinje starom stazom koja je nekada vodila u selo.
Na visoravni skrećemo ulijevo te tražimo stazu među kamenjem i travom te idemo prema Perunu. Najprije dolazimo do napuštenog sela Petrebišća i nadamo se da će nam slavenski Bog groma i munje pomoći. Na uskoj planinskoj stazi prednost imaju, naravno, pješaci. Najljepši njen dio sigurno je dugačak prijelaz iznad Potoka, do Gabrova, gdje lijepu šumsku stazu prekidaju prekrasni pogledi na Kvarner. Odmah iza Moščenice počinje strmo ždrijelo koje završava na samome moru. Rijetki ga mogu cijelog proći na biciklu, a mi ostali malo pješačimo.
Ćaskanje uz more
Kada sam nakon završene ture sjedio uz more prišao mi je domaćin Franjo. Razgovarali smo i o termoelektrani Plomin. Izgradili su je kako bi radila na domaći ugljen iz obližnjega labinskog rudnika. No kada ga je pomanjkalo kupovali su ugljen po cijelom svijetu. Jedna je pošiljka došla iz Kolumbije. Među crnim kockama bilo je i nekoliko bijelih. Uslijedila je akcija koja bi mogla konkurirati za Oscara!
Fotografije: Matej Hartman
{loadposition inside}
