Blaž, Toni i Miha su se ljeti popeli na vrh Damavand visok 5610 m. Ovaj podvig ekstremniji je od obične biciklističke ture, a više biciklizma bilo je u podnožju i okolnim planinama te drugdje u zemlji
Miha Senica je u suradnji s Tonijem Čoličem pripremio je reportažu o avanturi u Iranu:
Ideja o posjetu Iranu biciklom sinula je prije četiri godine kolegi Blažu Ženku kada je prvi put posjetio Iran. Pošto je posjetio nekoliko lokacija, odlučio je da se treba uskoro vratiti. Ideji su se pridružili Toni Čolič i moja malenkost Miha Senica.
Tako smo 10. srpnja već bili na putu prema Iranu, u vrijeme kada su mediji promovirali tamošnju nesigurnu i potpuno drugačiju situaciju. Pomalo gorak okus nakon dolaska nestaje jer primjećujemo upravo suprotnu situaciju. Ljudi su nevjerojatno ljubazni, zapravo nas rado vide, spremni su u svakom trenutku pomoći ili razgovarati sa zanimanjem.
Prvi dio ekspedicije osmišljen je kako bismo uz pomoć lokalne agencije Adventure Iran osvojili najviši vrh Irana i najviši vulkan u Aziji – Damavand. (5610 m). Zbog visine, pristupa i potrebnih priprema, planina je logistički velik zalogaj. To smo olakšali uz vrlo dobru podršku vozačkog tima i vodiča. Fizički smo se tijekom godine mogli pripremiti većinom u domaćim brdima.
Kad je sva oprema bila spremna, bicikli sastavljeni, terenskim vozilom su nas odveli do ruba Nacionalnog parka Lar, unutar gorja Elburs. Morali smo se aklimatizirati što je više moguće, pa smo u dva dana prešli čak tri prijevoja na nadmorskoj visini od oko 3100 m. Pokrajina nudi prekrasne poglede, sasvim drugačije od naših. Gotovo pustinjski krajolik, samo strmi grebeni, brojni kanjoni rijeka s visokim padinama, a sve je veće i višlje. Makadamii koji vode do prijevoja savršeni su za uspon s biciklom. Kad saznamo da s druge strane postoji uska staza koju nomadi koriste za dostavu osnovnih namirnica u nomadska naselja, radost nije prestajala. Opet kao naručeno za brdski bicikl.
Istovremeno smo sa svakim riječnim zavojem sve više cijenili nomade koji žive istinski jednostavnim životima. Pod vedrim nebom imaju samo kožni šator, stado ovaca, potok s pitkom vodom i obitelj. Cijelo vrijeme viđali smo nasmijane ljude.
Sljedećeg jutra, u pet sati, zagrizli smo prema vrhu. Isprva se planiramo popeti na visinu od oko 5000 m, gdje bismo preko noći sklonili bicikle, a zatim se vratili. Tijekom uspona brzo saznajemo kako bi bilo teško ponoviti više od pola uspona sljedećeg dana, a težina bicikla i krutost jednostavno su preteški teret za “klasično” planiranje uspona.
Nadvladani snježnom olujom fotografiramo se, oblačimo što imamo za vrijeme skromnog obroka od orašastih plodova i krećemo natrag niz strmu padinu do zaklona. Spust nije bio lakši od uspona, a dobar dio staze nažalost nije vozljiv. Pravi razgovor o iskušenju započeo je tek sljedećeg jutra, jer je iscrpljenost došla na svoje. Čvrsto smo spavali, nadoknadili izgubljenu energiju za doručkom i već smo se vijugali prema podnožju planine.
Nakon dana odmora u mjestu Lavasan, u vlastitoj smo režiji prošli preko visokim prijevojima u gorju Elburs sve do Kaspijskog jezera. Avantura je ponovno obojena svim mogućim doživljajima. Od vožnje kamionom u kesonu duž dijela asfaltirane ceste, posluživanja čaja i kruha s jogurtom u skromnoj kolibi afganistanskih pastira, brojnih jezičnih prepreka, pronalaska izlaza u dolinu bespućem u oluji do, naravno, singlica iz snova s nadmorske visine veće od 3300 m.
Trećeg dana, u kasno popodne, kroz potpuno drugačiji krajolik, stižemo do obale Kaspijskog jezera, do mjesta Nowshahr. Vožnja vlažnom i bujnom šumom činila se domaćom, ali ipak posebnom. Navečer smo se malo odmorili u baru uz ugodan čaj i užinu, kada nas vlasnik restorana zadivi domaćom slovenskom glazbom, koju je nekako pokupio i puštao, među ritmovima perzijske glazbe.
Sljedeći dan ćemo razgledati tržnice, okolicu i uskoro se autobusom vratiti do Teherana. Iskoristimo dan za kupnju suvenira, a zatim pripremimo bicikle i posljednjeg dana pripremimo opremu. Naravno da se posljednji put s oduševljenjem spuštamo s okolnih brda i pozdravljamo s našim novim prijateljima nakon večere i usred noći stižemo u zračnu luku Teheran.
Vrlo zadovoljni jer nam je sve uspjelo, nasmiješeni se vraćamo svojoj domovini. Sada smo rado podijelili priču s vama, kao i ono što smo naučili. Hvala svima koji su nam stali pored nas, svaki na svoj način.
Putovanje su podržali Factory Store i Blokada Trbovlje.
