Tematska tura duga 221 kilometar od Pivke do Rijeke koju su osmislili Austrijanci GravGrav posvećena je najvećoj europskoj mački. Lani su je napali Davor i Žan (trasu, ne mačku)…
Većina naših čitatelja vjerojatno ćese ložiti kako je bicikliranje vjerojatno najbolje u što većoj divljini. O spašavanju populacije risova u Hrvatskoj, Sloveniji i drugim zemljama te projektu LIFE Lynx možda ste već čuli. Risovima se divimo na svoj način, među ostalim i sa 221 km dugom turom Lynx Trail od Pivke do Rijeke. Turu su zamislili Austrijanci iz ekipe GravGrav.
Lani su turu prošli.Davor Remec i Žan Kuralt. Malo sporije nego što su planirali, ali ipak vrlo brzo u odnosu na druge pokušaje, jer je GravGrav, primjerice, napisao da se radi o četverodnevnoj avanturi. Žan je ovako opisao prošlogodišnju turneju:
Prolog
Kad je Berni (op.Bernarda Bele, znanstvena suradnica na Odsjeku za biologiju) prvi put spomenula da se sprema bikepacking (kao backpacking, samo s biciklima) ruta po slovenskim Dinaridima i Gorskom kotaru, naćulio sam uši. Pozvali su me tada na probnu vožnju planiranom rutom s GravGravom, no moja guzica se još nije oporavila od istarskog pothvata prošlog vikenda. No, s obzirom na to da sam se tada još uvijek bavio ekologijom i korištenjem prostora euroazijskog risa, nekako sam se osjećao obveznim proći stazu koja ide duboko u šume u kojima caruju risovi. Tako je Lynx Trail sletio na popis želja i nadao sam se da ću naći vremena prije u centru Dina ponestaju putne torbe s brevet knjižicama i ostalim delicijama. Ujedno, s obzirom na udaljenost i (kilometre) uspona koje treba savladati na putu od Pivke do Reke, nekako sam došao na ideju da bi se ruta mogla proći u jednom danu.
Samo mi je trebao partner istomišljenik jer bi 12+ sati solo vožnje biciklom moglo postati dosadno. Srećom Davora nije trebalo previše nagovarati jer je ionako morao testirati opremu za rujanski Istraland – sličnu bikepacking avanturu od Sežane preko Istre do rta Kamenjak i natrag. Inače, već smo biciklirali Istrom ovim putem prošle godine, no vrijeme nas je malo omelo u planovima pa je ove godine došlo vrijeme za popravni ispit. Ali to je druga priča. Slovenski dio Lynx Traila već smo u većoj mjeri poznavali, dok je hrvatski dio bio potpuna nepoznanica.
Planeti su se poravnali i tako smo Davor i ja odredili Dan D –16. kolovoza 2023. Budilica je bila namještena na 2:30 ujutro, jer smo imali smjenu pred Dinom u 4:00 ujutro. Ali prvo nekoliko riječi o izboru opreme.
Bicikl i ostale stvari
Lynx Trail je označen kao MTB teren, a budući da nemam odgovarajući XC bicikl, a enduro bicikl bi (sad mogu potvrditi) bio nepogodan za barem 200 km staze, odlučio sam se za moju vjernu Rozaliu (vidi dolje) ). Rozika je doista “švicarski nož” među biciklima i može podnijeti gotovo sve što bacite na njega. Što se tiče kotača (u ovom slučaju felgi) – stavio sam ih sa Schwalbe Racing Ray XC 2.1 gumama (da, možete staviti prilično profiliranu xc gumu u okvir, dimenzija 29×2.1″, a da ipak ostane malo mjesta za blato) Za malo veću udobnost već sam prošle godine zamijenio nosač upravljača za “suspension stem”, koji se pokazao izvrsnim na makadamu, ali je svakako pomogao, čak i na više MTB terenu – ali ne bih branio vilicu s otprilike 100 mm hoda. Torba na gornjoj cijevi je puna grickalica i power bank, ispod donje cijevi je kutija za alat sa svim rezervnim dijelovima i dvije boce vode od 750 ml (sa dodatnom mekom bocom od 500 ml u stražnjem džepu) .nešto hrane Motocikl je radio besprijekorno, unatoč nekim stvarno divljim dionicama.
Srijeda u 4:30
Foto Davor Remec
Krenuli smo lagano, jer smo znali da nema smisla pretjerivati odmah u startu. Tako smo se popeli do Slovenske vasi i dalje prema Petelinjskom jezeru. Pratili smo liniju iscrtanu na našim GPS uređajima i, također zato što je još bio mrkli mrak, velikom brzinom zaorali ravno u jezero. Naravno, nismo očekivali da će sredinom kolovoza u jezeru biti vode. Brzo se okrećemo i nastavljamo suhom stazom uz jezero. Do početka uspona na Volova rebra gdje je bila predviđena vjetroelektrana – išlo je kao podmazano, negdje prije Bača usput nas dočekuje srna. Uspon na Reber je nesramno strm, dodatno otežan dubokim šljunkom nešto krupnijeg zrna, ali na dvadeset i petom kilometru noge su još svježe. Na Volovjem rebru jutros nije bilo pretjeranog vjetra, ali je sunce tek provirilo iza Javornika.
Asfaltiran uspon do Sviščaka bila pravi melem za tijelo i duh, pa makar nastavila putem kojim je prolazila Mašuna i na Babno polje, iako na makadamskim cestama, nismo se žalili na podlogu. Nakon 80-ak kilometara trgovina u Babnom polju bila je kao naručena za prvo zaustavljanje i osvježenje zaliha vode i kalorija koje smo nosili sa sobom. Ljubazno smo odbili poziv u seosku gostionicu, jer smo tada još vjerovali da možemo uhvatiti vlak za povratak u Pivku (kako smo se prevarili 😂). Optimizam nas je prošao tri kilometra kasnije, kada je GPS trag u Podgradu skrenuo desno preko livade i zatim strmo uz kameni vlak. Morali smo sići i nastaviti pješice oko kilometar. Sličan scenarij ponovio se još nekoliko puta u nadolazećim kilometrima, a prosječna brzina je stalno padala. Čak i kada se teren malo izravnao, podloga nije dopuštala udobnu i brzu vožnju.Paravičev stol, gdje bi bilo prikladno stati i nešto prezalogajiti, samo smo ga pogledali i nastavili u smjeru ski centra Platak.
Platak, Risnjak …
O tome su svjedočili i putokazi – kod jednoga na kojem je pisalo “Platak 3h” skrenuli smo desno s prilično lijepe makadamske ceste na pješačku stazu, u početku kamenom jednotračnu stazu, koja se kasnije proširila u svojevrsni kolnik.
Srećom, u potrazi za što ljepšom crtom između kamenja mogli smo uživati u prekrasnim vidicima i ubrzo (čitaj prije više od tri sata) našli se kod planinarskog doma Platak, gdje smo natočili vodu, a zatim i zagrizli u strmina servisne staze koja vodi pored vrha skijališta do prijevoja Rimska vrata.
U međuvremenu smo i formalno ušli u Nacionalni park Risnjak. Uslijedio je silazak rimskom cestom, koju srpanjske oluje nisu zaobišle. Inače, makadamska staza je sada potpuno odneta, ostalo je samo veće kamenje i stijene, a stvoreni su kanali kroz koje je tekla voda. Nisu najugodnije četiri milje, iako nizbrdo. U dolini se podloga drastično popravila, rekao bih da je skoro ličila na makadamske staze u Notranjskoj. Tako smo brzo napredovali i ubrzo se našli u Bijeloj vodici, jednom od službenih ulaza u NP Risnjak.
Jezera i pogled na Kvarner
Uslijedio je ne predug uspon i silazak na Lokvarsko jezero. Uz jezero vodi neravan put s kojeg se pruža prekrasan pogled – naravno, ako u njemu ima vode. Nismo bili te sreće jer je jezero bilo prazno. Međutim, uživali smo u zavojitim pojedinačnim stazama s kratkim i strmim rampama. Kod brane smo skrenuli lijevo prema Lokvama. Moram priznati da smo bili jako sretni sa svakim metrom asfalta, jer shvaćate – da malo ruka otpočine. Ubrzo smo se našli na sljedećoj vodenoj površini – jezeru Fužine, gdje smo na benzinskoj pumpi popili slatko gazirano piće američke multinacionalke i čips. U ekstremnim uvjetima čovjek koristi ekstremna “rješenja” i potrebno je nekako unositi kalorije u sustav, iako se želudac cijeli dan nečemu opire. Nekoliko kratkih kilometara do sela Lič proveo je u promatranju grebena preko kojih ćemo se morati probiti na jadransku stranu. Strmi uvod na razbijenom asfaltu eskalirao je u prvu od tri “rampe inhumanas” – relativno kratke, ali izrazito strme dionice gdje su nagibi prelazili 20%. Ništa ugodno za već pomalo umorne noge. Ispada da pješice idete uzbrdo približno jednakom brzinom kao i kolega koji jako vrti pedale. U svakom slučaju, vrijedilo je strpljenja, jer se s vrha pružao prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev.
„Sada je ostalo još samo 30 km spusta“, pomislili smo u sebi dok smo gledali Rijeku u daljini. Na kraju nam je za ovih “samo 30 km” trebalo čak 2 sata – iznenadile su nas još tri strme rampe (vidi gore), nešto više od kilometra guranja bicikla uzbrdo i, ne manje važno, pošteno gust promet kroz grad do željezničke stanice, gdje smo stigli nakon 16 sati i 6 minuta puta.
Epilog
Vlak je krenuo iz Reke u 18:47 bez nas. Srećom, Petar je bio spreman u 9 sati navečer da nas doveze iz Izole u Reku i preveze u Pivku. Slava mu!
U razgovoru sa Maxom, osnivačem GravGrava i autorom rute, kasnije smo saznali da smo je i mi nesvjesno postavili FKT (tj. najbrže poznato vrijeme) staze Lynx. Ako volite sebe, svoju guzicu i svoje ruke, toplo vam savjetujem da to ne činite i predlažem da se držite preporučene četiri etape koje će vas odvesti od Pivke do Rijeke ugodnim tempom.
U skoroj budućnosti možemo očekivati i kozmetičke korekcije trase koje će omogućiti mirniju vožnju i nešto manje guranja bicikla uzbrdo.
Malo statistike
- 215 km
- 4400 m uspona
- 16:06 h vožnje
- 6600 kcal (tj. između pet i šest prosječnih pizza)
