Bili smo na Pelješcu i upoznali Dalibora. Prije našeg susreta već je ugošćavao biciklističke entuzijaste, a o surferima da ne govorimo. I što je to Dalibora bacilo sa surfanja prema brdskom biciklizmu i kamenitim stazicama na Pelješcu? I je li Sveti Ilija doista planina?
Riječ “čiringito” (Chiringuito ili Xiringuito) dolazi nam s kubanskih plantaža šećerne trske. Radnici su u stankama srkali pripravak nekakve kave – čiringita. Kasnije su tako nazvali i kolibe načinjene iz trske, u kojima su uživali u istoimenom napitku. Prije 70 godina tako su nazvali bar na plaži blizu Barcelone. Danas Španjolci (Katalonci) tako nazivaju sve barove i restauracije na plažama.
Dalibor uvijek može
U Vignju na poluotoku Pelješcu tik uz more smješten je bar i restauracija Čiringito. To je “must be there” točka za sve ovisnike o adrenalinu. U restauraciji kuha Dalibor. Kada ne kuha, povremeno surfa.
No kada mu je Luka Gratej pokazao da osim daske za surfanje postoji i brdski bicikl, metri iznad mora postali su mu zanimljiviji od metara na moru. Luka je bio dobar učitelj, Dalibor je brzo učio. Svog učitelja još nije nadmašio, no u kratkom je vremenu odlično svladao tehniku vožnje, postao pogonsko gorivo ekipe MTB Pelješac i jedan od najboljih poznavatelja lokalnih kamenih putova i stranputica na Pelješcu. Sveti Ilija i njegova kamena rodbina su postali njegov drugi dom.
Dalibor je prijazen je ugodan momak, svakome rado pomogne savjetom, a još radije i s zajedničkom turom. Ne poznaje riječ “ne mogu” (odjebi). To dobro znaju bajker iz Dolenjske Jože, naš bosanski agent Ozren i mnogi drugi, koji su bicikl naslonili na šank bara Čiringita. Istina, veći dio tura po Pelješcu nije primjeren većini brdskih biciklista. Najviše ih je koje uz bike zahtijevaju i hike. Flat pedale i dobre gojzerice obvezna su oprema. Šteta je poderati novu opremu na oštrom kamenju i trnju.
{loadposition inside}
Sveti Ilija i poskoci
Sveti Ilija je najviša točka Pelješca. Nedostaje mu pišljivih 29 metara da bi zaslužio status planine. No u glavama onih koji naziv Brdski biciklizam pišu s početnim velikim slovom, Ilija je prava planina. Uspon započinje točno na nula m/nm, a završava na 961 metar visine s fantastičnim pogledom na Velebit s jedne, te na Korčulu i susjedne otočiće s druge strane.
Onaj tko ne voli (ne može) nositi bicikl bolje neka ostane na nula metara. Prvi puta sam se penjao na Iliju sam. Krenuo sam asfaltiranim usponom, kasnije skrenuo na makadam i ubrzo potom naprtio bicikl na rame. Pola sata kasnije iznenadio me ulazak u šumu i velik je dio uspona opet bio vozljiv. Od kamenite kućice do vrha opet je na red došlo rame. Pod vrhom su me planinari upozorili na poskoke, no srećom nije bilo bliskih susreta.
Stoljetno jamstvo
Drugi sam puta išao na Zmijsko brdo (tako domaći zovu Iliju) u društvu s Daliborom. Već smo na početku nadrapali na Napoleonovoj cesti, koja se nadovezuje na asfalt. Francuzi su izgradili nekoliko korisnih cesta prije više od dvjesto godina. Njihov su posao stotinu godina kasnije nastavili Austrijanci pa je nedavno općina dobila zanimljiv dopis. Austrijsko osiguravajuće društvo obavijestilo ih je o isteku stogodišnjeg jamstva na građevinske radove. Ne možeš vjerovati!
Na vrhu nas je ulovio vjetar i pojavila se prava alpska magla. Naravno, jer Ilija je gotovo planina. Prvu trećinu spusta prošli smo istim putem, a zatim smo skrenuli lijevo. Dalibor je pokazao što ga je naučio Luka. Pravi je majstor na biciklu. Veći dio puta sam već poznavao, no Dalibor me iznenadio lijepim dodatkom, stazom koja vodi u strmo ždrijelo.
Ipak smo na moru, zar ne?
Navečer nas je Dalibor pozvao i na ribolov. Kaže da je to njegova terapija za stresne dane provedene u kuhinji. U maloj smo barci napravili krug prema Korčuli. Pili smo pivo, na jednoj je strani je zalazilo sunce, a na drugi izlazio pun mjesec, no nismo ništa ulovili. Najbliže je bio Tomaž koji je SKORO ulovio ribu. Dalibor se pobrinuo da ne ostanemo praznih ruku. Iz svojih zaliha dao nam je tri lignje. Ispržene na maslinovom ulju, s krumpirom, poslužile su slijedeći dan za večeru, kada smo se s Pelješca prebacili na Hvar. Bili su to prvomajski praznici iz snova.
Fotografije: Matej Hartman
