Oporavak je spasonosni pojam koji obično slijedi nakon ozljede. Ali tu su i neki strahovi te neugodna pitanja povezana s oporavkom. Kada nakon ozljede ponovno sjesti na bicikl?
Koliko će to trajati? Hoće li boljeti? I prije svega, koliko će to biti uspješno? Hoću li opet biti onakav kakav želim biti (kakav sam bio) ili ću ostati negdje na pola puta? Sve sam te misli iskusio u posljednje vrijeme.
Čelični Gee
Prije nekoliko dana vidio sam da je Gee Atherton stao na noge ubrzo nakon teško pada. Doduše stajao je uz pomoć štaka. U bolnici su ga učili kako hodati stubama. Svi mi koji smo ikada prošli ovu školu znamo da to nije baš lako. Još mu je teže, jer uz lom noge ima i slomljenu lijevu ruku te su mu napravili poseban držač za lijevu štaku. Gee zna da put natrag teži od samog pada, a šali kaže: “Coming down is always easier than going up.” Hoće li ikad dovršiti kadar u kojem se polomio?
Pero neuništivi
Peter Vesel senakon uspješne operacije ključne kosti oporavlja na Zwiftu. Naravno, Zwift mi zvuči poput imena novog modela trosjeda iz Ikee, ali nemam pojma što je to. No ako pomaže Peteru da se vrati na staro, sigurno je vražje dobar lijek. Jučer mi je rekao da se ne brine za budućnost i sigurno će uskoro biti u staroj formi.
“Doista ti nedostaje bicikl?”
Kad sam bio u bolnici, kao i prvih nekoliko dana kod kuće, svi sume pitali nedostaje li mi bicikl. Doista mi nije nedostajao. Jasno je da volim biciklizam i rado bicikliram, ali samo kad je to moguće. Tih tjedana jednostavno nisam mogao i točka. Sve dok nosiš gips, stvari su jasne. I ako imaš udlagu. Jednako je si sav u zavojima sve te boli. Kada prestanu bolovi, teže je odrediti pravo vrijeme za prvi “recovery ride”. Tada morate uglavnom slušati tijelo, a manje glavu.
Hoćemo li Yeti i ja opet jahati skupa?
Kada sam nekoliko dana nakon dolaska iz bolnice sjeo na Yetija osjetio sam neugodnu napetost u donjem dijelu leđa. Znak je bio dovoljno jasan, vratio sam bicikl na klin i upustio se u propisane fizioterapijske vježbe. Kasnije sam ponovo probao sjesti na bicikl i taj je osjećaj nestao. Prva “ozbiljna” vožnja bila je potpuno neozbiljna. Na ravnom asfaltu polako sam okretao pedale i na petom kilometru okrenuo nazad. Mogao sam nastaviti, ali bojao sam se da ću upasti u teškoće tek na pola puta. Još manje sam želio zvati svoje da dođu po mene. To bi doista bio potpuni neuspjeh za mene i za moja leđa. No, bez problema sam biciklirao natrag doma, a nekoliko dana i nekoliko vježbi kasnije odradio sam dvadeset kilometara.
Što je “izi” na papiru, u praksi je puno teže!
Fizioterapijske vježbe na papiru izgledaju smiješno lagane. Nešto razgibavanja za penzionere. Ali kad sam ih prvi put napravio svih dvanaest, i to na pravi način, na kraju sam bespomoćno ležao na podu. Vesna iz ureda Urbana Komca moje originalne bolničke vježbe zamijenila je malo ozbiljnijima. Doista ih je manje, ali su zahtjevnije. Zanimljivo je da većina nas zanemaruje jačanje mišića jezgre. Što su vanjski mišići jači, to se unutarnji više pogoršavaju. Uspješan oporavak je najveći neprijatelj ovih vježbi jer pomisliš da one više nisu potrebne. Najjači poticaj je, međutim, strah da će se bol vratiti, a najveći poticaj je strah od operacije.
Šuma zove, trenažer je zakon, kile kopne, a bicikl čeka
Nakon nekoliko vožnji asfaltom skrenuo sam u šumu i vratio se. Sada bez problema bicikliram po terenu, samo što su ture kraće i manje naporne. Vožnja s društvom sigurnija je od solo vožnje. Noge su još uvijek slabe. Lijevi bedreni mišić potpuno je uništen grčevima od prije mjesec dana. Unatoč intenzivnoj terapiji i trenažeru i dalje je bolno i mišić je pun čvorova. Valjak na njemu poskakuje kao na gruboj stazi. Vidi se i gubitak kilograma. Mnogi bi ljudi bili sretni da smršave, ali ja se prije nisam hvalio svojim viškom špeka i 5 kg (8 % moje težine) istopilo se iz mojih zaliha. Lijeva noga između koljena i gležnja i dalje je utrnuta, ali na to sam već navikao. Obrijati neosjetljivu nogu i dalje je dosadan zadatak. Urban kaže da se oštećeni živac obnavlja brzinom od 1 milimetra dnevno – poput puža, ali pouzdano.
Moja supruga Živa brine da se premalo pazim, a ja se nadam da je ovaj put u krivu.
Fotografije su iz osobne arhive. Na naslovnoj sam s terapeutom Bobijem negdje iznad jezera Garda.
